Tri godine nakon kupnje i izlaska podstanara vlasnica stana Dunja Dujmović odlučila se za kompletnu adaptaciju. Bio je to izuzetno zahtjevan i opsežan pothvat koji je trajao od listopada 2020. do svibnja 2021. godine. Dunjin inicijalni plan bio je da ulaz u stan bude kroz ostavu te da na taj način dobije više mjesta u samom stanu kako bi mogla napraviti raspored kakav ona želi, a ne da se sve prostorije vrte oko kupaonice. Međutim, pošto su u zidu između ostave i stana dimnjaci, plan je pao u vodu i Dunja se bacila na nove ideje.
Željela sam ostaviti starinske duge parkete te ih izbrusiti i polakirati – taj zahvat dao bi potpuno novi i topliji izgled. Također, htjela sam ostaviti sve zidove i samo malo produžiti kupaonicu, kaže Dunja. Krajem rujna 2020. godine dogovorila se s izvođačem radova, E Tri Kastav i radovi su mogli početi – Dunja je dala svoje ideje, a izvođač radova njoj svoje prijedloge.
Imala sam ideju kako bih htjela rasporediti prostorije, a da čim više iskoristim prostor te da kupaonica bude veća. Investitor je sugerirao dizanje podova jer su svi neravni – bilo je razlike i po pet centimetara u visini. Znači, ako i pustim taj lijepi parket, namještaj će stajati krivo.
Odlučila sam maknuti parket i potražiti laminat u što prirodnijoj nijansi, odnosno da je imitacija drva. Pod u sobama nismo još dirali, nadala sam se da bar tamo mogu pustiti taj parket za kojeg sam zapela, ispričala je Dunja.
Došlo je vrijeme skidanja okvira starih unutarnjih vrata, a pregradni zidovi jedva da su se držali. Savjetovala se s tatom koji joj je predložio da je najbolje da sve ruši i gradi na novo jer inače neće znati što ima niti u kakvom je stanju te da li uopće može izdržati težine koje bi išle na zid poput kuhinjskih elemenata i nape.
Najveći strah Dunji je bila kupaonica koja je bila nadograđena kad su se stanovi odvajali te se morao napraviti pad do vertikale. Međutim, stepenica u ulaz u kupaonicu imala je visinu od 28 centimetara.
Bivši vlasnici nisu se sjećali zašto ima takvu visinu. Bilo je pitanje je li ta kupaonica jedna Pandorina kutija?!, prisjeća se Dunja. Kada se počelo rušiti, na njezino oduševljenje nije bilo ništa ekstremno i mogla je napraviti samo manju stepenicu.
Majstor koji je radio kupaonicu samo je na parket nabacao šutu i prekrio je tankim slojem betona i pločica. Znači, da je ta kupaonica jednom poplavila, susjedi bi imali Niagarine slapove u stanu ispod, dodaje. S obzirom na to da se stan nalazi u zgradi iz 1903. kada nije bilo ploča niti armiranog betona, Dunjin strah bio je i – "zamisli da susjedu propadne radnik u stan".
U stanu su bile samo grede, trstika i nekakva žbuka. Srećom, duple grede nisu bile gnjile i bile su u dobrom stanju. Na nekim mjestima grede su se morale lagano brusiti da bi se postigla ravnina poda. Između greda stavljena je izolacija i na njih su se montirale OSB ploče. Dečki su se bome naradili s iznošenjem šute od svih srušenih zidova. Vjerujem da im nije bilo lako, ističe. Počelo je postavljanje profila za knauf, mjerenje točnih dimenzija za unutarnja vrata te trčanje amo, tamo.
Traži pločice, laminat, podlogu za laminat, sanitarije, kuhinju, namještaj,... Dan mi je trajao 48 sati. Naravno, trebalo je nositi i knauf ploče do stana, ali dečki su uvijek bili dragi, vedri i nasmijani i bilo mi je drago kad sam ih vidjela takve. Vjerujem da im je bio pun kufer nošnje, kaže. Nakon završetka vode i struje, zatvoreni su knauf zidovi te se radio knauf strop spušten minimalno da stan bude izvorno visok, skoro tri metra što mu je dalo taj starinski štih.
Početkom ožujka bili su gotovi svi građevinski radovi i Dunja se mogla baciti na svoj posao. Prilikom kupnje sa stanom je dobila i sve pripadajuće u njemu, od robe, namještaja, slika, ukrasa. Ono što je mogla iskoristiti, odnosno ono što je u njezinoj glavi bilo iskoristivo je ostavila.
Bio je tu i stari ormar smeđe boje s jednim vratima. Vrata je skinula te ga ofarbala u tirkiznu boju sa sivim detaljima. Žlice, vilice, noževe plavo-roza boje iskoristila je kao ukras na zidu. Stari sanduk bio je u polu raspadajućem stanju te ga je cijelog ošmirglala i prefarbala. Odlučila je da bude stol u dnevnom boravku. Naručila je kaljeno staklo i namjestila ga na sanduk na koji je zalijepila spužvice kako se ne bi oštetio pošto je sanduk neravan. Dobila je i stare francuske vintage desertne tanjure koje je htjela upotpuniti u taj neki chic stil uređenja.
Kako je vrijeme odmicalo, tako se u mojoj glavi sve više kristaliziralo što želim. Htjela sam novi stan koji će imati neku svoju dušu prošlosti, a istovremeno biti i moderan i vintage chic. Restauracijom starih stvari stan je dobio dušu.
Bicikl od pokojnog djeda mi se jednostavno uklopio u tu moju neku ekstravagantnu ideju. Ne želim slijediti trendove, želim ići svojim putem kroz svoje ideje, a cilj je uvijek upitan – to me veseli, otkriva. Kauč je kupila sasvim slučajno. Bio je izložbeni primjerak dućana koji se zatvarao i čim ga je ugledala, rekla je to je to.
Sanitarije su slučajno ispale crne. Plan je bio imati bijele, ali sam u potrazi ugledala crni umivaonik (ovaj kojeg imam) i onda si kombiniram u glavi – diži kupaonu na neku drugu razinu jer bijela ti u tome neće pomoći. Naručila sam sve crne sanitarije, iako znam da su teže za održavanje, no volim čistiti pa nije problem.
Odlučila je da kroz cijeli stan želi crne detalje – tako su naručene i crne kvake na vratima, crni lusteri, prekidači i utičnice, staklena vrata s crnim aluminijem,... Stropne svjetiljke morala je sama šmirglati i farbati. Jedan od zanimljivijih detalja je i luster u dnevnom boravku – napravljen je od kotača bicikla.
Napravio ga je moj tata, od početka do kraja, ja sam samo farbala. Kako se i vidi, svi lusteri imaju žice – malo industrijskog izgleda. Rijeka je ipak bivši industrijski grad, kaže Dunja. Malo, pomalo i bližio se kraj.
Finalne instalacije nekih mojih ideja po zidovima, slika moje kćeri Dalie (cvijet japanske trešnje u divnoj rozoj boji) koja se savršeno slaže sa cvijećem u staroj vazi.
Najdraži dio apartmana je definitivno sjesti na kauč i uživati u ovom što je ispalo. Mislila sam da će na kraju biti zbrda zdola i pobacano, no ispalo je stvarno lijepo i neobično. Znači, miks različitih stilova, ali najbitnije meni je da je u stanu ostala ona stara duša koju je imao, a predmeti koji su korišteni dali su mu jednu određenu toplinu.
Sama pomisao da je to netko koristio u prošlom stoljeću je već da se zamisliš. Kako su ti ljudi živjeli, kako je bilo u tom dobu, gdje su putovali, što se sve nalazilo u tom sanduku i u čijim je sve rukama bio... Moderni stanovi to ne pružaju.
U svemu tome, mogu reći da sam uživala. Naradila se, namučila, natrčala. Bilo je dana kad sam htjela pobjeći i znala sam reći da ga je najbolje prodati jer ovo nema smisla ni kraja.
Izgurala sam do kraja. Povukla i potegla. Sad je došao kraj i moram vrijeme ispuniti nekim drugim kreativnim idejama, kaže Dunja Dujmović iz Rijeke čiji apartman Vintasio sada blista.
