Dakle, ukupno 9,95 posto škola nema upisani prvi razred.
Alarmantne brojke nimalo ne čude ako se uzmu u obzir okolnosti koje su dovele do toga: nemogućnost pronalaska posla na pošten način, neisplate plaća i opća nezdrava atmosfera u Hrvatskoj ljude tjeraju da svoju sreću potraže u inozemstvu, a sa sobom vode i svoju djecu. S druge strane, oni koji pak ostaju sve se češće odlučuju imati samo jedno dijete i to u kasnijoj životnoj dobi nego što je to bilo prije kojeg desetljeća te bolji život nastoje pronaći u velikim gradovima. Sela se prazne.
Ove smo godine upisali dva prvašića. Sretni smo da ih je uopće bilo i toliko, kaže učiteljica Ana Škrgatić Bajrović.
Još su proteklih godina sindikati upozoravali vladajuće na ovu situaciju, a time i na sve veći broj učitelja koji zbog toga ostaju bez posla. Broj učitelja i profesora na burzi nikada nije bio veći; čak 500 učitelja godišnje ostane bez posla za koji su do tada smatrali da je siguran i svoju sreću moraju potražiti ili u drugim školama ili u potpuno drugim sektorima.
Dočekivanje svake nove školske godine sa strahom
Kako je raditi u takvoj situaciji u područnim školama koje svake godine imaju sve manje učenika, najbolje znaju učiteljice Marija Kučina i Ana Škrgatić Bajrović.
Marija Kučina radi u područnoj školi u jednom prigradskom naselju. Čitava škola broji svega 12 učenika u dva kombinirana odjela.
Čak 9,95 posto hrvatskh škola nije upisalo učenike u prvi razred.
Usporedbe radi, kada sam prije pet godina došla raditi u tu školu, toliko je učenika imao samo moj kombinirani odjel. U matičnoj školi broj učenika odavno je pao ispod 1000, odnosno izgubili smo više od jednog razreda, govori nam učiteljica Kučina.
Zato se svaka nova školska godina u njezinoj školi dočekuje sa strahom.
Hoće li u razrednim odjelima biti dovoljan broj učenika? Hoće li stići odobrenje? Hoće li biti tehnoloških viškova i tko će to biti? Jednako je i s kolegama u predmetnoj nastavi jer i oni gube satnicu. Ravnatelj se svim silama bori kako ne bi došlo do zatvaranja područnih škola jer dobro znamo da se vrata više neće otvoriti jednom kada se zatvore, svjesna je učiteljica Kučina.
U sličnoj situaciji je i Ana Škrgatić Bajrović. Radi u područnoj školi koja od prvog do osmog razreda broji svega 22 učenika, a ove godine upisali su iznimno malo novih učenika.
U mojoj školi nema čistih odjeljenja, svi razredni odjeli su kombinirani. Osim toga, devet učenika je odlučilo svakodnevno putovati u Senj u matičnu školu smatrajući da tamo imaju bolje uvjete. Prvi razred je pak upisalo svega dvoje prvašića. Srećom da ih ima i toliko, ističe učiteljica Škrgatić Bajrović.
Učiteljica Kučina također je svjesna skeptičnosti roditelja o radu u kombiniranim odjelima zbog čega se nerijetko forsira da se djeca već od prvog razreda upisuju u matične škole.
I dok se boje za sigurnost svojih radnih mjesta u nadolazećim godinama, jednako predano obavljaju svoj posao, ne dajući djeci do znanja da nešto nije u redu.
Da, neki roditelji su vrlo skeptični jer učitelj/ica mora raditi s dva razreda istodobno. Doduše, drugima se pak sviđa ideja o malom broju učenika u razredu. Istina je negdje u sredini. Ovaj način rada svakako ima prednosti za djecu jer ih se uči disciplini, strpljenju, empatiji, govori učiteljica Kučina.
Potrebne konkretne demografske mjere
No ovakva situacija nije se dogodila preko noći, a učiteljica Škrgatić Bajrović boji se da je to tek početak.
Istina, ljudi masovno iseljavaju. U odnosu na prošlu godinu moja je škola izgubila 30 učenika. No pravi gubitak čeka nas tek za pet-šest godina. Tada će se vidjeti koliko će biti manje djece jer se većina ljudi iselila mlada, bez djece. I neće se vratiti jednom kada ih budu imali. Osim loše ekonomske situacije, tu je i nedostatan broj vrtića i produženog boravka. Kada se sve to zbroji, jasno je da ljudi koji su ostali ne žele tj. ne mogu imati djecu. Ljudima treba sigurnost da bi zasnovali obitelj. Ove 'fore' s besplatnim udžbenicima ne smiju i ne mogu biti jedina demografska mjera, zaključuje učiteljica Ana Škrgatić Bajrović.
Jednakog je mišljenja i njezina kolegica.
Svi se brinemo kako to zaustaviti. Alarm se odavno uključio, ali ga ne čuju oni koji bi trebali, zaključuje učiteljica Kučina.
Svake se godine pitamo hoće li biti tehnoloških viškova i tko će to biti.
I dok se boje za sigurnost svojih radnih mjesta u nadolazećim godinama, jednako predano obavljaju svoj posao, ne dajući djeci do znanja da nešto nije u redu. S jednakim žarom pripremaju svoje nastavne jedinice i nastoje djeci što je više moguće uljepšati boravak u školi.
I tako bi i trebalo biti. Učenici u prvom razredu zaista ne bi trebali biti svjesni ljudi koji traže boce po kontejnerima, koji prose na svakom gradskom uglu, koji mjesecima nisu dobili plaću, koji godinama ne mogu ni s diplomom u rukama naći posao ako nisu dio političke stranke, ljudi koji u jedan kovčeg moraju strpati čitav svoj život i trbuhom za kruhom otići preko granice. Ionako će prerano odrasti.
Samo se nadajmo da onda neće biti u jednakoj situaciji kao što su sada roditelji nekih od njih.
