Zdenko Vasilj, uvijek aktivan i spreman za avanturu, no u isto vrijeme pun mira i spreman na duge razgovore i druženja. Tako ga danas opisuje njegova kći Martina.

Vrlo mlad Zdenko je krenuo raditi i bavio se ugostiteljstvom, a kasnije u životu ispunio si je jednu od svojih velikih želja, kupio jedrilicu i bavio se "skiperažom". Tako se vratio svojoj velikoj ljubavi – moru. Često je govorio kako bi, nakon smrti, volio biti bačen u more. Šalio se da se želi odužiti ribama koje je pojeo. Zdenko je bio gurman i izvrstan kuhar.

Osim toga on je jedrio, ronio, bavio se podvodnim ribolovom, igrao tenis, skijao, planinario, uživao u pjesmama omiljenih mu pjevača Cata Stevensa, Beatlesa, Simona and Garfunkela, Don McLeana, Leonard Cohena, Elvisa...

Uživao je i u hrvatskim pjesmama, a među omiljenima mu je bila "Ulicama jorgovana", odlazio je na koncerte klasične i urbane glazbe, predstave, volio je druženja...

Uz njega je uvijek bila njegova supruga Denis, za koju je, kaže njegova kći, znao da je ona prava čim ju je ugledao. Njeno neobično ime i izvanrednu ljepotu i osobnost nije mogao zaboraviti, pa je ta ljubav preživjela i godine udaljenosti te mnoge zimske vožnje u peglici, pisma, telefonske razgovore dok je napokon nisu okrunili brakom u Dubrovniku, na intimnom vjenčanju s obitelji i prijateljima.

Iako nismo planski tako radili, sretni smo što je naš ispraćaj pokazao primjer slavlja života.

Denis i Zdenko ostali su zaljubljeni do kraja i njihova ljubav je inspiracija Martini i njenom bratu i sestri, ali i mnogim drugima.

Uz brod i auto, Zdenko je uživao i u vožnjama skuterom. Tako da je bilo situacija gdje je skuter od 500 kubika vozio od Zagreba do Splita i po najvećem nevremenu.

Vječito skroman i ponizan, spreman pomoći svakome i oprostiti onima koji možda to i ne zaslužuju. Lice mu je uvijek krasio pogled pun dobrote i blagi topli osmijeh koji bi dodatno ugrijale male i iskrene oči, opisuje svog oca Martina.

Zdenkova velika ljubav bilo je jedrenje (Foto: Privatni album)
Zdenkova velika ljubav bilo je jedrenje (Foto: Privatni album) Foto: Privatni album

TEŠKA BOLEST I ODLAZAK

Život je nažalost nepredvidiva "igra" bez jasnih pravila i Zdenka više nema.

Obolio je od multiplog mijeloma koji mu je dijagnosticiran u kasnoj fazi. Velik dio bolesti proveo je u bolnicama, a ono što je cijelo to vrijeme najviše želio jest jednostavno biti doma i pojesti večeru u društvu svoje obitelji.

Nikad se nije žalio, niti ljudima oko sebe otežavao svoju situaciju. Koliko god da ga je boljelo, nikad to nije davao do znanja jer nije želio da oni koje najviše voli dodatno pate zbog njega. Govorio je mnogo i svojom šutnjom, kaže Martina.

Bili su to teški trenuci za obitelj, puni uspona i padova. Kad bi pomislili da smo došli pred kraj dogodio bi se preokret. Nada i optimizam su rasli i jačali nas kao pojedince, ali i kao obitelj, prisjeća se Martina.

Svi su, kaže, bili presretni kada je Zdenko dočekao svoj 60. rođendan. Bilo je to 27. kolovoza 2014. godine.

Neizmjerno sam zahvalna što smo taj rođendan i proslavili, makar i u kafiću pored bolnice. Došli su njegovi prijatelji, napravili veselu atmosferu i on je uživao skoro kao i kad je bio zdrav. No, nažalost, dogodio se i trenutak kad je sve završilo, priča Martina.

Nedugo nakon rođendana, po završetku kemoterapije, Zdenko je pušten doma, ali mu je se stanje pogoršalo, nakon čega je vraćen u bolnicu, gdje je i preminuo.

Bili smo motivirani napraviti sve kako smo zamislili, baš zato što je riječ o čovjeku koji nam je dao sve u životu.

NAČIN NA KOJI JE ŽIVIO ZASLUŽIO JE DRUGAČIJI RASTANAK

A onda je došlo vrijeme za ispraćaj i Zdenkova obitelj odlučila je da način na koji je njihov suprug i otac živio zaslužuje nešto drugačiji rastanak.

Taj ispraćaj je definitivno bio vrlo netipičan za naše pojmove i većina ljudi vjerojatno nije doživjela nešto slično. Sprovod je bio na Krematoriju, na Mirogoju, na prekrasan sunčani dan u rujnu. Od ljudi smo tražili da ne dolaze u crnom, niti da se opterećuju odjećom. Naime, naš tata nikad nije volio opterećivati druge, niti je bio ljubitelj pretjerane formalnosti, pogotovo ne nečeg tipičnog i očekivanog. Uvijek je htio da se svi dobro osjećaju i budu neopterećeni i opušteni u njegovom društvu. Baš zato smo htjeli da svi dođu onako kako oni žele i kako se osjećaju u tom trenutku", priča Martina.

I sve drugo taj je dan i za jednu takvu prigodu bilo netipično. Nije tako bilo ni izražavanja sućuti.

Jedan od razloga je bila činjenica da je većina ljudi koja izražava sućut, iako su iskreni i izražavaju je od srca, svjesna da niti jedna riječ i rečenica u tom trenutku neće utješiti ožalošćene. I to je istina. Zato cijeli taj proces često bude velika formalnost. A kako mi nismo htjeli formalnost, baš kao što mislimo da je ni Zdenko ne bi htio – odlučili smo bez opterećivanja prisutnih oko izražavanja sućuti. To što su oni došli i svojim svojim prisustvom i ljubavlju odali počast Zdenku i nama dali podršku - nama je, a sigurno i njemu bilo i više nego dovoljno", kaže Martina.

Ljude koji su se došli pozdraviti sa Zdenkom, a koji su stigli odjeveni u razne boje, u dvorani je dočekao Martinin brat Marin koji je svirao gitaru do početka ceremonije.

Na "centru" je stajao veliki, bijeli, cvjetni aranžman koji su nekoliko dana radile Martina i njezina sestra Maja.

Ni taj detalj nije slučajan s obzirom da je tata uvijek bio "sam svoj majstor" i često bi sam ili uz pomoć prijatelja odrađivao poslove poput popravaka, instalacija, nekakvih rješenja i slično, često uz dosta improvizacije. Tako smo i mi htjele odati počast našem skromnom i vrijednom tati na način da sve za aranžman nađemo zasebno, radimo improvizacije postolja, naučimo sve o načinu održavanja svježeg cvijeća u cvjećarskoj spužvi, aranžiranju i slično te da sve to primijenimo na ovaj, jedinstveni aranžman. Ispred lijesa je bio slikarski štafelaj s okvirom u kojem su se nalazile njegove crno-bijele fotografije, iz doba kad je bio beba i dijete te iz mladosti", prisjetila se Martina.

One koji su došli na ispraćaj zamolili su da ne kupuju vijence nego da, ako imaju želju, novac uplate u Udrugu za pomoć oboljelima od multiplog mijeloma.

A pored svega toga stajali su oni - ostatak obitelji Vasilj, Zdenkovi najdraži ljudi, supruga Denis te djeca Maja, Marin i Martina, svi obučeni u modro bijele kombinacije, u čast njihovog mornara.

Zdenko i Martina na jednom od brojnih izlata u prirodi (Omiš, uz Cetinu)
Zdenko i Martina na jednom od brojnih izlata u prirodi (Omiš, uz Cetinu)

GOVOR PUN OPTIMIZMA I VEDRINE

Na obredu je Zdenkova supruga Denis održala govor u kojem je pričala o vječnoj ljubavi između njih dvoje, o obiteljskom zajedništvu i ustrajnosti te radosti življenja. Martina kaže da je to bio govor pun optimizma i vedrine koji je ostavio snažan dojam na prisutne.

Obred su vodili svećenici koji su bili obiteljski prijatelji i dobro su poznavali Zdenka njih dvoje iz Afrike i jedan iz Hrvatske. Svojim nadahnutim riječima doprinijeli su ozračju nade i ljubavi, kao i prijatelji obitelji koji su pjevali na misnom slavlju nakon ispraćaja.

Kroz ostatak ceremonije, uz čitanja svećenika te kratki pjev Maje i mene, pustili smo i glazbu, dvije pjesme od Cat Stevensa, inače jednog od najdražih tatinih pjevača. Nismo imali nikakvu limenu glazbu, niti klapu. Imali smo samo glazbu dragu našem Zdenku. Za kraj, prilikom simboličnog spuštanja lijesa, pustili smo njegovu pjesmu "Morning has broken", kao točku na i u toj priči o optimizmu, priča Martina.

Kada je sve završilo, prilazili su im ljudi koji su, kaže, u jednu ruku bili tužni zbog gubitka predivnog čovjeka, a u drugu ruku bili su nadahnuti i duhovno ispunjeni.

Glavni alati za borbu protiv teških životnih situacija su optimizam, ljubav, veselje i smijeh.

Neki su nam se javljali još tjednima nakon, govoreći kakav dojam je ostavio ispraćaj na njih. Bilo je zanimljivo čuti komentare poput "Znam da ovo možda ne bih smjela reći, ali odlazim sretnija". Jer, iako nismo planski tako radili, sretni smo što je naš ispraćaj pokazao primjer slavlja života i, iako svjesni da ovo možda neće svima odgovarati, nama je ovo bilo baš u stilu našeg pozitivnog duha, duha obitelji Vasilj, sa Zdenkom na čelu, kaže Martina.

IDEJE SU SAMO DOLAZILE

Odgovarajući na pitanje kako su se odlučili za jedan ovakav netipičan potez, Martina kaže da su ideje samo kapale.

Skoro tjedan dan prije sprovoda Denis, Maja, Marin i ja provodili smo cijele dane zajedno i prisjećali se uspomena, s veseljem gledali fotografije, družili se s najbližima koji su nam bila velika podrška u tim trenucima. Zajedničko druženje nam je pomoglo da još bolje razmišljamo kao tim, stoga ideje nisu bile problem. Radili smo sve baš u stilu naše obitelji. Realizacija je zahtijevala malo više truda i vremena, ali smo bili jako motivirani napraviti sve kako smo zamislili, baš zato što je riječ o čovjeku koji nam je dao sve u životu, a najviše neizmjerne ljubavi, vjere u nas i strpljenja, kaže.

TAJ DAN ZAPRAVO NIJE BIO OPROŠTAJ

Od ispraćaja je prošlo nekoliko godina, ali i danas kad se sjeti tog dana, zajedništva, međusobne podrške i ljubavi, Martini bude toplo oko srca.

Doista ne gledam na taj dan kao dan kada sam se oprostila od oca, jer taj dan ustvari i ne postoji. Iako nije fizički prisutan, svaki dan sam s njim u svojim mislima, sjećanjima, kad čujem pjesme koje je pjevušio i glazbu koju je volio i koju sam zavoljela zbog njega. Taj dan je zaista bio slavlje njegovog života i zahvala svima koji su bili dio njega, bilo direktno sa Zdenkom ili s indirektno – u životima njegove djece i supruge. Bila je to i zahvala na svim prekrasnim trenucima koji su nam dani te zahvala baš njemu, Zdenku, na zajedništvu i ponovnom zbližavanju cijele obitelji za vrijeme njegove bolesti“, kaže i nastavlja:

Kad se u obitelji dogodi nešto tako strašno, mislim da još više osvijestiš zahvalnost za svaki dan koji ti je darovan i ponizno kročiš dalje u sljedeći, nadajući se da ćeš ih imati još mnogo. Glavni alat za borbu protiv bolesti i teških životnih situacija je optimizam, ljubav te veselje i smijeh, gdje god i kad god.

I, da, nažalost, dođe trenutak kad to stane. I sve stane. I dođe tuga. Prigrliš ju trenutno, ali si i dalje zahvalan. Zahvalan što si imao čast živjeti uz takvu osobu i što si imao toliko trenutaka s istom. I, ako želiš, odmah se iznova javlja optimizam i ljubav jer želiš trenutke sjećanja okititi s nečim pozitivnim i na taj način dati osobi koju voliš dodatni smisao njenog postojanja na ovom ili nekom drugom svijetu.

Meni je nevjerojatno koliko zapravo još uvijek učim od njega, iako nije fizički ovdje. Bezbroj je "a-ha" trenutaka i trenutaka gdje sa smIješkom u sebi kažem "tako bi to Zdenko napravio’", kaže Zdenkova kći.
 

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju