Pandemija koronavirusa izvukla je iz ljudi ono najbolje u njima, ali i ono ne baš tako dobro. O tome se ne govori puno, ali itekako postoji i svugdje je oko nas - osuđivanje ljudi zaraženih koronavirusom.

U trenutku kada saznaju dijagnozu, pa i kada se samo suoče s mogućnošću da su zaraženi koronavirusom, mnogima prvo na pamet padnu ljudi s kojima su bili u kontaktu. Nimalo ugodan osjećaj, sam po sebi dovoljan da u čovjeku izazove osjećaj krivice i nemoći, a na svima nama je da tada budemo razboriti i empatični i ne donosimo zaključke unaprijed – i da ne osuđujemo.

I oni koji su došli izraziti sućut i biti uz nas, a bili su pozitivni na virus (ne znajući to) su također trebali biti tamo – jer to tako obitelj radi

Iva Mikić, autorica bloga Gingeraj, koronavirusom se zarazila u Slavoniji na sahrani svoga djeda. S pozitivnim rezultatom testa stigle su i osude ljudi i lažna prenošenja informacija i interesiranja o tome kako je ona.

O svome iskustvu Iva je napisala status na Instagramu. Neka nas Ivina poruka sve skupa učini razumnijima, suosjećajnijima i neka nas podsjeti i potakne da pažljivije biramo riječi.

Kad sam saznala da postoji mogućnost da sam zaražena koronavirusom, na pamet su mi samo padali ljudi s kojima sam bila u kontaktu, a kojima bi virus možda mogao izazvati teže simptome zbog već prisutnih kroničnih bolesti.

Danas, kad sam saznala da sam pozitivna, i dalje su mi na pameti ljudi koji su se testirali jutros i čekaju rezultate, ljudi koji se idu testirati sutra i prekosutra, ljudi s kojima sam bila u kontaktu od četvrtka. Doktori opće prakse i epidemiolozi vam sve jako lijepo objasne, bez panike i bez ishitrenih reakcija.

Ono na što vas nitko ne upozori, a ide u paketu su:

- zli jezici ljudi koji vas ne poznaju, ali su vam dali dijagnozu i prije nego što ste se uopće testirali
- lažna interesiranja ljudi oko toga kako ste, a zapravo čekaju bilo kakvu reakciju da to prenesu selu, uz malo nadodane priče
- priče o tome kako ste nešto namjerno napravili, donijeli, zarazili
- nagađanja oko toga kako je do svega došlo

U zadnjih mjesec dana ljudi su išli na svadbe gdje je bila masa ljudi. Išli su u klubove gdje su nazdravljali s frendovima i grlili se na pjesme koje su ih u dušu pogađale. Išli su na bazene gdje su istovremeno bili u vodi sa stotinjak ljudi. Zaboravili su na razmake u trgovinama, pa vam ponovno pušu za vrat dok čekate da dođete na red na blagajni. Virus su mogli pokupiti (i prenijeti) na bilo kojem od tih mjesta, a da i ne znaju.

Ja sam išla sahraniti djeda, koji se prethodno utopio u Savi i kojeg je ista ta Sava pet dana držala pod vodom. Ovo govorim zbog svih onih koji pričaju da smo virus sigurno dobili negdje gdje nismo trebali biti.

Trebali smo biti upravo tamo. I oni koji su došli izraziti sućut i biti uz nas, a bili su pozitivni na virus (ne znajući to) također su trebali biti tamo – jer to tako obitelj radi.

Mene korona ne boli. Simptomi su minimalni, kao i kod svih ostalih zaraženih, a meni bliskih ljudi.

Ni glupost ne boli.
Riječi bole.

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju