Danas poznata redateljica, teatrologinja i profesorica na Akademiji dramske umjetnosti, Snježana je tih godina tek postala punoljetna, a po izlasku iz kuće u noćni život dočekale su je osamdesete kakvima ih danas zamišljamo, gotovo pa filmske. Sjeli smo s njom i načeli vino, knjigu i neka sočna poglavlja.
Vaša knjiga „Kronika sretnih trenutaka“ izazvala je velik interes i reakcije javnosti. Mnogo je tu poznatih likova i zagrebačkih kutaka u drugom ruhu koji su generaciju 80-ih sigurno bacili u nostalgiju čitajući. Što vas je nagnalo da ukoričite svoja sjećanja?
Imala sam već i prije dosta osobnog materijala, skupljala fotografije, novinske isječke, razgovarala s ljudima, bilježila, slagala vlastitu arhivu. Tako da se – osim zadnjih godinu i pol dana svakodnevnog rada na knjizi - i nisam dugo pripremala, može se reći da me niz priprema prisilio da počnem pisati. Tako da mi se ponekad čini kao da se knjiga sama napisala. Na početku tog procesa, umrla je Mira Furlan koja je osamdesetih živjela kao protagonistica, onako kako se i zamišlja život u osamdesetima, u punom sjaju.
Mirina knjiga je intimna, potresna, pisana iz muke. Ja sam pak, kao neki svjedok sa strane htjela napisati nešto skroz drugačije, prikazati to razdoblje kroz sebe, ali još više kroz mnoge druge ljude. Zato sam, bez obzira na sjećanja krenula po kontekst: u arhiv, knjige, novine i dokumente, ali i razgovore s prijateljima. Mnoge sam, kojih više nema, prizvala u sjećanje, vojsku nezaboravnih ljudi iz Zvečke, Kavkaza, Blata, Saloona…
Moja generacija je krajem sedamdesetih tek bila počela izlaziti iz kuće uvečer pa prvo poglavlje i počinje sa živom scenom oko Big-bena i Studentskog centra. Htjela sam opisati taj svijet koji se osamdesetih noću i danju družio zajedno na Duhanskom putu, ali i mnoga druga mjesta na mapi rodnoga grada: Karaku, Staru vuru, Tiffany, mjesto-fenomen kakvog nije bilo nikada prije ni poslije u našem gradu, tamo su svake noći dolazile najveće jugo-face…o tome bi se mogao snimiti veliki, ludi film!
Knjiga je napisana u pozitivnom tonu, a opet bez idealiziranja i gledanja svijeta kroz ružičaste naočale. Jesu li to onda zaista bili sretni trenuci? Ili, da postavimo to balaševićevski: jesu li bili bolji dani ili smo bolji bili mi?
Ljudi će uvijek imati zamjerke na to doba, najviše na ekonomiju, Partiju, armiju, pa npr. Milku Planinc i Šuvara pretvore u simbole svojih frustracija do danas… No, ono što je došlo tijekom i poslije rata, ta naša tranzicija, to je bilo puno gore za mlade generacije, zaustavilo se naime vrijeme i vratilo unazad, u konzervativno i dosadno, malograđansko.
Nisam zato ni htjela u knjizi komparirati ta dva svijeta, morala sam staviti rampu na devedesete. Stvar je u tome što su osamdesetih neki i danas veliki ljudi bili u najboljim godinama, trebalo ih je u knjizi ovjekovječiti u onim njihovim blistavim danima. Slavenka Drakulić, Rade Šerbedžija, Stipe Šuvar, Siniša Škarica, Arsen Dedić, Goran Bregović, Igor Mandić, Vjeran Zuppa, Pero Kvesić… cijela ta velika kultura koju su formirali, ali i mnogi drugi, manje zvučnih imena koja se spominju u knjizi.
A neusporedivo je i to kako Zagreb danas izgleda i ono što emanira – tako strašno premalo u smislu stvari koje bi zaokupile čovječanstvo. Postao je naime provincija, izgubio je svoj urbani identitet koji je nama bio vidljiv gotovo na svakom uglu. Dovoljno je danas samo prošetati tim adventskim punktovima, sve vrišti od provincijskog derneka, da ti se smuči.
Iz knjige se stječe dojam da je glavno obilježje vaše generacije bio bunt. Protiv čega ste se bunili, otkuda toliki impuls?
Bunt osamdesetih je bio u stilu: baš me briga za ove na vlasti, briga me za tamo neku partiju i njihove pijune. Čekali smo da glavešine izumru, da dođu na vlast neki – nadali smo se – mladi, koji će krenuti ispočetka. Bunili smo se protiv zabrana i cenzure pisanjem, glazbom, performansom, slikanjem, novinarstvom, fotografijom, stripom, često uz provokaciju, psovku...
Puno je umjetničkih i aktivističkih i ostalih bogova hodalo asfaltom ovoga grada. Zagreb je bio kreativan grad, a ne uspavan i provincijski dosadan kao danas. Kad bi se barem mogao opet razbuditi!
Možda ste baš zbog tih zabrana osjećali neko zadovoljstvo i svrhu u buntu. Čini se da se danas ljudi baš i ne bune, iako su nezadovoljni i živimo u društvu gdje se to nezadovoljstvo može slobodnije izraziti. Vi radite sa studentima, kako vam se čini energija naših mladih?
Mi smo mali narod kojem je duboko usađen malograđanski duh, zatvorenost u male krugove i interesne koterije. Mladi kojima predajem ne žele gledati u prošlost, ne zanimaju ih priče o ratu već opstanak u struci. U naše doba je Akademija bila vrlo opuštena, a danas se silom prilika birokratizirala. Naši bi nam profesori brzo postajali suradnici, preporučivali nas za razne poslove, osjećali smo se na faksu kao doma, a danas su i profesori i studenti orijentirani na sebe, čini mi se da svima nedostaje integrativni poriv, gotovo sve je rascjepkano i razmrvljeno u tom procesu.
I bez obzira na svoj talent i trud, mladi danas imaju strah od budućnosti. Mi nismo uopće imali straha, podrazumijevalo se da ćemo svi uspjeti, npr. u kazalištu ili filmu, što je bilo glupo pomišljati, ali to smo shvatili puno kasnije.
Zaključak je: zemlja koja ovakvu omladinu ima…?
Zemlja, tj. država je napravila svojom nebrigom i nedostatkom vizije sve da mladi ne brinu o ničem posebno, već samo o sebi. I to je strašno. Dala im je naizgled sve, a zapravo im je ugasila očekivanja i perspektive, povećala strahove, a time oduzela prirodni mladenački bunt prema sistemu.
Mi smo osamdesetih imali puno toga na tanjuru, ali je seksizam bio na razini folklora
Iz ove perspektive, socijalizam ’80-ih se čini degeneričan u odnosu na onaj postratni koji je bio optimističan, „gradimo zemlju, gradimo prugu, one grade nas“… Osjete se konzumerizam, nacionalizam i korumpirani činovnici.
Nakon Titove smrti došlo je do dekadencije koju vlasti nisu više uspjeli držati pod kontrolom. U armiji ili partiji, ne znaš gdje prije, probudio se nacionalizam, kao opreka sve jačem unitarizmu i nastojanju da Jugoslavija ostane nepromijenjena što je bilo nemoguće. Mi nismo vidjeli da će takav otpor prema nužnoj promjeni za koju godinu odvesti u rat. Tko razmišlja o ratu kada ima 18, 19, 20 godina?
U predgovoru stoji kako je bilo naznaka raspada tadašnjeg društva, te da je onaj tko je gledao, mogao to uočiti. Pred kraj knjige, vi pišete kako ste spram promjena na estradi koje su nagovještavale što će uslijediti imali stav „live and let live“. Kako danas, nakon svega, gledate na taj stav?
Kada bi tad netko rekao da nešto treba zabraniti, nama je to bilo neshvatljivo. Zašto, pa dovoljno smo zabranjivali, dosta sa zabranama! Zbog toga je Šuvarova Bijela knjiga dočekana na nož, iako je bila nespretan i nesretan pokušaj da se kaže: ovo će srušiti Jugoslaviju. Velikim je dijelom tako i bilo, nažalost.
Kaže se da je sve lijepo u svoje doba i ne treba dirati ni premještati. No, kad biste mogli nešto iz ’80-ih prenijeti u današnje doba, što bi to bilo da bi ga obogatilo?
Kreativni potencijal, samo to, ne valjda inflaciju i redove za benzin i kavu. Imali smo puno kreativnih pojedinaca i grupa koji su pripadali različitim krugovima, ali su se i miješali u djelovanju. Bilo je tu „šezdesetosmaša“, rokera, intelektualaca-boema, feministkinja, konceptualnih umjetnika, novinarskih faca, vrhunskih sportaša…
Mnogi od njih će kasnije postati klasici: umjetnici, pisci, urednici, novinari, kritičari...a tad si ih sve mogao sresti na cesti i zajedničkom kafiću … Puno je umjetničkih i aktivističkih i ostalih bogova hodalo asfaltom ovoga grada. Zagreb je bio kreativan grad, a ne uspavan i provincijski dosadan kao danas. Kad bi se barem mogao opet razbuditi!
Davno je u Americi izašao članak „Gdje su danas slavni šezdesetosmaši?“ i ispalo je da su se mnogi kompromitirali, neki silom prilika, neki iz čistog konformizma. Gdje je danas vaša generacija?
Pola-pola. Svega je bilo, no mnogo kreativnih ljudi iz moje generacije je naprosto otišlo – i prije rata, ali i zbog rata. Raspršili se širom Europe i Amerike, sve do Australije. Mnogi u rat. Neki su se, nažalost, jako „nabrijali“, npr. protiv svojih kolega u Srbiji jer do nas devedesetih, prije širenja internetskih kanala, nisu dolazile vijesti. Rijetki smo znali o antiratnim prosvjedima i naporima mnogih ljudi ondje. Propaganda sa svih strana je napravila svoje, posijala toliko zla...
Ovo sada nije odavno folklor već prava primitivna mačistička (ne)kultura koja se širi od najviših vrhova državne vlasti na niže, preko fakulteta i medija pa do društvenih mreža i birtija. Što prečesto ispada isto.
U knjizi imate poglavlje „feminističkih lekcija“. Zanimljivo je koliko je i dalje mačizma bilo u kulturi koja se ponosila svojim drugaricama i ravnopravnošću. I danas su žene načelno jednake, one su majke i kraljice, ali mnogo je neriješenih i „uskrslih“ izazova.
To su bitke koje se stalno moraju voditi ispočetka. Stravično je koliko danas ima ispada prema ženama, u javnosti i medijima, koliko femicida. Zato je vječna fotografija one Amerikanke od bar 80 godina koja na nekom prosvjedu drži natpis: Ne mogu vjerovati da i dalje moram voditi bitke za istu stvar. I ne samo za ravnopravnost spolova - ludim na stalno nove napade na manjine i tradicionalno marginalizirane skupine. U pravilu se ta prava brišu pod naletom nekog primitivnog tsunamija ugroženosti koji posluži kao izlika.
Zapanjujuće je koliko ljudi iskazuje blagonaklonost prema mizoginim ispadima. Dovoljno je vidjeti reakcije i komentare na društvenim mrežama: ona je takva i takva, sama je to tražila/zaslužila…
To sam i sama (opet) doživjela kada je zlovoljni tip iz Utrechta naškrabao mizoginu tiradu kao reakciju na moju knjigu. On se u tom smislu nije promijenio 40 godina tako da me nije iznenadio, ali komentari njegovih zaluđenih fanova na mene i moj rad…suludo. No, istrenirana sam, uvijek sam se dobro nosila u mizoginom okruženju, imam navučene razne vrste oklopa.
Kao što sam i opisala u knjizi, mi smo osamdesetih imali puno toga na tanjuru, ali je seksizam bio na razini folklora – muški su se voljeli praviti važni, frajeri, tate su im strogi oficiri u armiji pa hajde, ne zamjerite im, curice...
Kao neke kisele višnje na torti, samo što torta nije bila loša, da se izrazim slikovito. A ovo sada nije odavno folklor već prava primitivna mačistička (ne)kultura koja se širi od najviših vrhova državne vlasti na niže, preko fakulteta i medija pa do društvenih mreža i birtija. Što prečesto ispada isto. Balkanska krčma, ukratko.
Zahvaljujući tipu iz Utrechta i Titu, svoja „dva diktatora“, zaključili ste da više nećete trpjeti izljeve muške dominacije. Opisujete i dramatičnu scenu s Radom Šerbedžijom – iako ste imali hrabrosti priznati svoju grešku, smatrate da nije bio u redu njegov nastup prema vama koji ste tad imali tek 17 godina. Koju biste vlastitu feminističku lekciju dali današnjim 17-godišnjakinjama, djevojkama, ženama?
Obično prva predavanja u godini započinjem tako što im kredom napišem na ploču Ja te se ne bojim/Mi vas se ne bojimo. To je temeljna rečenica feminizma, a prva reakcija koja nakon nje slijedi je to da moćnik zbunjeno zastane i kaže: Molim? Podrazumijeva se još uvijek da se žene boje moćnih muškaraca. Oca, muža, brata, učitelja, profesora, kolege, kretena u prolazu... E, pa, ne podrazumijeva se. Kada im jasno i glasno kažemo tu rečenicu, treba im ipak vremena da se opet postave u poziciju moći. A u to malo vremena, preokrene se nešto i po pitanju osvajanja naše slobode.
