"Usudi se biti ženstvena, za Boga miloga!" bile su riječi tuniške trbušne plesačice Kaouthar Darmoni koje sam, prigodno, prvi put čula pripremajući se za nastup uoči Dana žena. Raskošne suknje, šarenilo šljokica, zveckanje nakita, raspuštene kose, bosa stopala i čas senzualni, a čas drski pokreti na orijentalni melos bili su moja prva ljubav i oličenje iskonskog ženskog duha.
Trbušni ples tako se i rodio: skriven od muških pogleda, kao zabava koju su žene organizirale tijekom zajedničkih druženja. Bila je to prilika da se u konzervativnom podneblju žene oslobode i slave svoju ženstvenost, koja je u društvu bila samo donekle prihvaćena. Neki njezini segmenti su poticani, a neki smatrani prijetnjom po javni moral. Možda su otad prošla stoljeća, no čini mi se kako se situacija samo u nijansu promijenila.
Kaouthar je bila uvjerena da će, jednom kada napusti Tunis i stigne na Zapad ("u Meku emancipacije"), procvasti i ostvariti svoj potencijal. Po dolasku se iznenadila prizorom: žene nisu samo imale jednaka prava, već su "postale" muškarci. Neka joj nitko ne zamjeri ovaj šok i komentar jer je to već sama učinila. "Tko sam ja, došla iz pustinje, da njima govorim što ja mislim?" pomislila je i pokušala se prilagoditi – postati "čeličnija", asertivnija, dominantnija…
Njezine priče, koju ću dovršiti, sjetim se svakog Osmog marta, koji je, kao i trbušni ples, u popularnoj kulturi današnjeg konzumerističkog društva ispran od svojeg originalnog i dubljeg značenja.
Ako ne uspijem, ljudi neće reći: "Ona nema ono što je potrebno." Reći će: "Žene nemaju ono što je potrebno."
Osmi mart ima radničke korijene i socijalističke konotacije, zbog čega u počecima nije uživao podršku konzervativaca niti većeg dijela liberala. Prvi put u povijesti proslavljen je 1909. godine u New Yorku, u organizaciji Socijalističke partije Amerike. Samo godinu dana kasnije, 1910. godine u Kopenhagenu je 8. ožujak i službeno proglašen Međunarodnim danom žena. Svaka iduća godišnjica obilježena je velikim skupovima i demonstracijama za ženska prava vezana za brak, razvod, pobačaj, (jednaku) plaću, raspolaganje imovinom…
Danas je kroz marketing često sveden na šminkerski treat day s popustima u pedikerskim salonima i džentlmensko darivanje cvijećem ili pak ocvali socijalistički praznik na koji naše mame dobivaju bajadere od direktora poduzeća i plaču na Zdravka Čolića.
Kao takav, poslužio je i za podjelu među samim ženama na one koje žele cvijeće i one koje žele svoja prava - kao da jedno omalovažava drugo. To bi objasnilo tužan uzdah moje susjede prije nekoliko godina: "Ja sam samo jednom dobila karanfil, i to od Bandića."
A kad ono i sam prvi džentlmen bivše Jugoslavije, Čolić, na tragu Timothyja Learyja, koji kaže da "ženama koje traže jednakost s muškarcima nedostaje ambicije", podsjeća: "Dan žena je praznik vezan uz revolucionarnu priču i borbu za ženska prava, dan kad kupujem cvijeće. Uvijek sam vjerovao da žene i muškarci trebaju biti ravnopravni u svemu, ali da je nekad bolje pustiti da žena vlada." (Slobodno na to podsjetite svoje partnere, ali najvažnije – same sebe.)
Napisavši ovo, makar u polušali, počinjem se osjećati poput Kaouthar. Govoriti o muškim i ženskim razlikama, osobinama i sklonostima u današnjem svijetu smatra se prevladanim – kategorije su postale fluidnije, društvo je (barem načelno) otvorenije i svatko bi trebao imati prostor za slobodno izražavanje svog identiteta.
U procesu izmjena terminologije "starog svijeta" nadrapala je nedavno i jadna Adele kada je izjavila da "voli biti žena", pa se neki s pravom pitaju hoće li i Dan žena uskoro biti samo relikt jednog doba, a "ženska borba" zaboravljena.
Kamo sreće da smo dostigli taj nivo u kojem se svi ženski problemi čine kao davna prošlost. No, još uvijek su tu oko nas, problemi koji nas pogađaju upravo (i samo) zato što smo – žene: seksualno uznemiravanje, seksizam, nejednake šanse, zdravstveni problemi, balansiranje između majčinstva i karijere…
Pandemija koronavirusa i lockdown koji ju je popratio razotkrili su loše uvjete rada potplaćenih zdravstvenih radnica te poražavajuće brojke žrtava obiteljskog nasilja. Žene su se izborile za pravo rada, no još uvijek nije do kraja razbijen tzv. stakleni stop koji sprječava napredovanje u karijerama. Kućanski poslovi i odgoj djece još uvijek se smatraju ženskom "vještinom", pa ih po povratku s posla kući čeka – još (nevidljivog) posla. Prema podacima Europskog instituta za rodnu ravnopravnost, Hrvatska je 2021. godine bila među 10 najlošijih država članica.
Možda jesmo u taboru razvijenijeg dijela svijeta, no često iznenađuje koliko zapravo nismo daleko odmakli. Koliko god dogurale, i dalje vrijedi izjava američke političarke i spisateljice Clare Boothe Luce: "Kao žena, moram poduzeti puno veće napore da uspijem. Jer ako ne uspijem, ljudi neće reći: 'Ona nema ono što je potrebno.' Reći će: 'Žene nemaju ono što je potrebno.'"
U svijetu ima dovoljno mjesta za sve
Kad bismo za objašnjenje modernog svijeta posegnuli za tradicionalnim terminima, mogli bismo reći da u njemu još uvijek dominiraju "muške" osobine i patrijarhalni mentalitet: svi skupa kao da smo bačeni u kotao iz kojeg se svatko grčevito kobelja sam za sebe, boreći se i natječući s drugima.
U tom procesu "pukla" je i naša Kaouthar. Nakon mnogo pročitanih knjiga i još više razgovora sa ženama u svom okruženju, odlučila je krenuti u borbu onako kako ona zna: svojom ženstvenošću.
"Svijetu ne treba još muške energije, već ženskih kvaliteta (barem kako ih se tradicionalno doživljava), naročito na vrhu, u politici i financijama. Previše toksičnog maskulinog ponašanja, laktarenja, hladnokrvnosti i osvajačkog mentaliteta čini ljude nesretnima. Dakle, ne samo žene, već i muškarce. Vrijeme je da se svijet vrati vrijednostima nježnosti, skrbi i brige", smatra.
Pokrenula je tečaj trbušnog plesa na kojem uči žene kako prihvatiti i ojačati sebe. Ukorijenjen u starim vjerovanjima i štovanju Majke Zemlje, prati izmjenu nježnih melodija i dinamičnih ritmova: glazba postaje sve žustrija, a pokreti energičniji. Kada stignu do vrhunca, u najdramatičnijem trenutku bubnjevi prestaju i glazba opet postaje nježna i zavodljiva, kao podsjetnik da se borimo, ali istovremeno ne zaboravljamo na sebe - i na igru.
Danas ponovno provodim Dan žena uz orijentalnu glazbu i trbušni ples, ovaj put kao promatrač "nekih novih klinki" koje svoje prve plesne korake pokazuju pod prigušenim svijetlima male dvorane, u intimnom krugu svojih prijateljica, sestara, majki, teta i ponekog muškog.
Kao i uvijek, bit će tu onih koje su kao rođene za podij i onih koje još nesigurno i ukočeno "nabadaju" prateći krišom kolegicu pored sebe. Dugih bujnih kosa i kratkih frizura u ježiću. Cura s isklesanim trbušnim mišićima i žena s ožiljcima od poroda ili mastektomije. Mlađih i starijih, mršavijih i punijih. "U tome je ljepota našeg plesa", govorila je moja učiteljica Aida. "Kada nastupaš, publici je bitno samo da vidi tvoj osmijeh i sreću u tome što radiš. To odmah prelazi na njih i vraća se na tebe."
Kaouthar bi se složila. Za nju idealan svijet i jest pozornica: ona na kojoj žena slobodno pleše, a publika je podržava.
Draga čitateljice, i tebi želimo isto. Sretan ti Dan žena!
