Naslov knjige odnosi se i na kafić-knjižaru koju je u Parizu otvorila junakinja knjige i nazvala je upravo tako: "Sretni ljudi čitaju i piju kavu." To je bilo mjesto koje je uvijek željela imati, a svoj san ostvarila je uz pomoć voljenoga supruga. U tu je knjižaricu njezina mala kći voljela dolaziti i svojim osmjehom svima uljepšavati dane. No sada njih dvoje više nema…
Diane upoznajemo godinu dana nakon prometne nesreće u kojoj je izgubila muža i kćer. Ne treba posebno isticati koliko ju je to pogodilo. Isključila se iz života te vrijeme provodi u kući, u tišini, okružena predmetima iz života koji je zauvijek nestao. Ne izlazi, ne razgovara s drugim ljudima – čak ni sa svojim roditeljima – vrijeme ubija pušeći cigarete i čekajući da se dogodi nešto što bi je potaknulo da nastavi živjeti.
Ipak, postoji čovjek koji Diane posjećuje i unosi nešto svjetla u taj mrak. Felix, njezin najbolji prijatelj, posjećuje je prepričavajući svoje noćne dogodovštine s raznim ljubavnicima te izvještavajući je o vanjskome svijetu i stanju u knjižari koju vodi u njezinu odsustvu. Kako vrijeme prolazi, Felix počinje shvaćati da je vrijeme da se Diane trgne iz tuge i barem pokuša stati na noge.
Dosjetio se da bi najbolji način da se Diane oraspoloži mogao biti njihov zajednički odlazak u tople krajeve. I to postane prijelomna točka – Diane odluči da joj je dosta toga; više ne želi da joj drugi pomažu savjetima i podrškom koja je, čini se, samo paralizira. Odluči krenuti u nepoznato i to potpuno sama. Kupuje kartu za Irsku te ondje iznajmljuje kolibu u zabačenom dijelu zemlje, blizu mora.
Volite li čitati i piti kavu? Uzmite ovu knjigu, ali pripremite se na priču o velikom gubitku i povratku u život.
Sve je to lijepo zamišljeno, ali od sebe ne možemo pobjeći. Diane se i ondje zatvori u svoja četiri zida, izlazeći samo da bi prošetala obalom mora. No njezin prvi susjed, prgavi i mrzovoljan Irac, ne da joj prijeko potreban mir. Prema njoj je grub i čini sve kako bi joj zagorčao život. Čudnom igrom sudbine ispadne da je bijes koji u njoj potiče upravo ono što joj je treba. Znamo i sami da je ljutnja ugodnija od tuge. Tako je bilo i s njom.
Osim što je Irac iritantan, on je istodobno fascinira svojim izletima u prirodu, gdje po cijele dane fotografira iste scene. Polako se njih dvoje počinju družiti, a na pomolu je i neobično prijateljstvo. Možda čak i ljubav? On jest neugodan karakter, ali njegova vanjština nekako privlačna Diane, a njegova odbijanja u njoj posade sjeme nove volje za borbom. Ipak, nemojte prenagliti sa zaključcima, ono što se dogodi moglo bi vas iznenaditi.
Napisati više od ovoga bilo bi previše, a nismo rekli mnogo. Knjiga je, budući da je autorica Agnès Martin-Lugand psihologinja, autentičan prikaz gubitka te jednog od načina kojim se možemo nositi s boli. Čitatelj će izvući svoje zaključke ali, bez obzira na osobni doživljaj kraja knjige, putovanje se isplati.
Emocije u priči burne su otpočetka do samog kraja koji nećete moći predvidjeti. Nije teško pretpostaviti da će ova knjiga biti hit i kod nas. (Egmont, 99,00 kn)
