O tome smo porazgovarali sa psihologinjom i psihoterapeutkinjom Katarinom Levatić, koja napominje da je razvijanje osjećaja zaljubljenosti u ljudskoj prirodi.
Potreba za pripadanjem i ljubavlju kod velikog je broja ljudi najvažnija psihološka potreba. Trebamo druge da bismo bili sretni, no tijekom života mijenja se način na koji zadovoljavamo tu potrebu – od obitelji, preko prijatelja pa sve do partnerskog odnosa, govori Katarina.
Kako odrastamo i upoznajemo nove ljude, tako i kroz ta iskustva stvaramo predodžbu o tome kako bi izgledao naš „idealni“ partner, a ljude koje putem sretnemo često uspoređujemo s tom našom idealiziranom verzijom partnera.
Kao što napominje psihologinja, upravo kada susretnemo nekoga tko se u velikoj mjeri poklapa s tom našom idealiziranom verzijom, počinju se razvijati osjećaji.
Zbog povišene razine dopamina i norepinefrina u mozgu zaljubljene osobe istovremeno su euforične, pate od nesanice i gube apetit.
Prema Carlu Gustavu Jungu, riječ je o projekciji Anime i Animusa. Drugim riječima, svatko od nas u sebi ima i mušku i žensku energiju odnosno Animusa i Animu, a kada ona u nama samima nije u skladu, onda je tražimo u vanjskom svijetu. Zato se često zaljubimo u osobu koju možda i ne poznajemo dovoljno, ali imamo osjećaj da je znamo godinama, iako smo je uživo možda vidjeli samo nekoliko puta. Naprosto nas privlači, podiže i već gradimo cijelu sliku o sebi kao paru. Ukratko, u toj drugoj osobi vidimo svog idealnog partnera.
No to svakako treba razlikovati od ljubavi. Štoviše, zaljubljenost i ljubav dva su potpuno odvojena psihološka procesa, iako se često vjeruje da zaljubljenost nužno prelazi u ljubav. Dok je zaljubljenost zapravo idealizacija partnera, ljubav je osjećaj duboke emocionalne povezanosti s partnerom, osjećaj stabilnosti i sigurnosti u kojem smo svjesni svih partnerovih vrlina i mana.
Osim toga, zaljubljene osobe vrlo često pate od nesanice, izostaje im apetit te gube zanimanje za uobičajene aktivnosti koje su ih sve donedavno veselile, dok se s druge strane osjećaju euforično. Sve se to događa zbog povišene razine dopamina i norepinefrina u mozgu. Upravo zato tijelo doživljava promjene.
Priznati osjećaje ili ne?
Donijeti odluku o tome hoćemo li drugoj strani priznati svoje osjećaje, radilo se samo o ljetnoj zaljubljenosti ili pak nečemu više, nije jednostavno.
Ne morate se odmah obeshrabriti i odustati, bilo da se radi o prijatelju kojeg već duže poznajete ili novoj simpatiji. Uvijek imamo mogućnost graditi odnos, no pritom je važno da u tome moramo imati u vidu i drugu osobu. To znači da trebamo voditi brigu o tome što je toj osobi važno, čemu se veseli, što joj smeta. Ne možemo sebe uzeti kao mjerilo svog ponašanja, nego se trebamo usklađivati s osobom kojoj se želimo približiti, ističe psihologinja.
Dodaje kako je ulaganje truda nužno ako želimo ostvariti dugoročan kvalitetan odnos s tom osobom jer to u konačnici činimo za sebe, kako bismo imali s kime dijeliti život.
Ako druga strana ne osjeća isto, to je najćešće zato jer imate drugačije trenutne želje i vizije.
Međutim, takvi su osjećaji, posebno kada se radi o novom prijateljstvu, ponekad jednostrani. I upravo je tada važnije nego ikada realno sagledati cijelu situaciju, a ne kriviti sebe da nismo dovoljno dobri, da nas druga strana ne želi zbog neprivlačnog izgleda, manjka obrazovanja, niskog samopouzdanja ili bilo čega drugoga. Ako drugoj osobi priznamo svoje osjećaje te nam bude rečeno da s njihove strane to izostaje, vrlo je važno biti realan.
Ako vam druga strana ne uzvraća simpatije, iza toga ne stoji nikakva namjera da vas povrijedi. Jednostavno samo trenutačno želite različite stvari i imate različite vizije, ističe Katarina Levatić iz Savjetovališta Varaždin.
Kako dalje?
Priznamo li što osjećamo te nas s druge strane dočekaju zatvorena vrata, to nipošto nije razlog za depresivne misli i okrivljavanje samog sebe. Umjesto toga bolje je usmjeriti se na vlastiti rast i razvoj, živjeti svoj život punim plućima, usredotočiti se na ulaganje u sebe, svoje obrazovanje i odnose s drugim ljudima.
Dođe li određena osoba jednom ponovno u naš život te se iz toga razvije prava ljubav, odlično. No ako to izostane, moramo shvatiti da krivnja nije u nama, nego su u pitanju naprosto različite želje i vizija budućnosti. Da, to ponekad jako boli, ali je prihvaćanje realne situacije nužno za naš daljnji napredak.
