Galerija
Počelo je sa sječom magnolije, a u petak rano ujutro "palo je" i zadnje stablo ispred Meštrovićeva paviljona – Štulićeva tisa koja krasi omot Azrina albuma "Filigranski pločnici" iz 1982. godine.
Protivnici sječe drveća oko HDLU okupljeni su u Facebook grupi "Vratite magnoliju" te do daljnjega najavljuju redovita protestna druženja na Trgu žrtava fašizma kod fontane.
Ova je stranica odgovor na odluku Grada Zagreba o uklanjanju magnolija i ostalih stabala koja su uljepšavala Trg žrtava fašizma, ali i inicijativa da se zaustavi devastacija ostalih gradskih prostora.
U petak ujutro prošetao je pored Meštrovićeva paviljona i fotograf Mio Vesović i vidio da tise više nema. Ima za njega posebno značenje jer je ispred toga drveta fotografirao Branimira Johnnyja Štulića. Nije tada mogao niti zamisliti da će slučajno nastala fotografija postati kultna
Inicijativa 'Vratite magnoliju' smatra da je dosta devastacije i nepromišljenog upravljanja javnim prostorom, poručuji na svojoj Facebook stranici. Inicijativu "Vratite magnoliju" čine Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata, Inicijativa “A kad će park”, Pravo na grad, predstavnici arhitektonske struke, Sindikat biciklista, stanari Trga žrtava fašizma, Zelena akcija i 1POSTOZAGRAD.
"NAJLJEPŠA GALERIJA, LJEPŠA I OD GUGGENHEIMA"
U petak ujutro prošetao je pored Meštrovićeva paviljona i fotograf Mio Vesović i vidio da tise više nema.
Ona ima za njega posebno značenje jer je ispred toga drveta fotografirao Branimira Johnnyja Štulića kada su se slučajno ondje sreli 1981. godine. Nije tada mogao niti zamisliti da će slučajno nastala fotografija postati simbolom jedne generacije.
Toga dana vraćao sam s izložbe u Meštrovićevu paviljonu, koji je po mom mišljenju najljepša galerija, ljepša i od njujorškog Guggenheima. Ali u našoj državi to se ne cijeni, započinje Mio pa nastavlja:
Krenuo sam prema Zvonimirovoj ulici, bivša Ulica socijalističke revolucije, i sreo Johnnyja, mog školskog druga iz osnovne škole u Jaski. Čini se da je već tada predviđao gdje će živjeti jer je imao klompe, koje su se u to doba rijetko nosile.
Johnny i ja krenemo razgovarati i naiđe djevojčica. Johnny joj je ponudio bombon i ona ga je uzela. Uzeo samo fotoaparat u ruke i okinuo tu jednu jedinu fotografiju.
Uspio je u kadru uhvatiti i fićeka milicije koji je kružio oko paviljona. Nakon nekog vremena, Štulić je posjetio Vesovića u njegovu stanu u Velikoj Gorici, te su razgovarali o Azrinu novom albumu kojeg je Štulić završavao.
Znali smo se sretati u Savskoj ulici oko 1, 2 u noći, ali ovoga puta Johnny me odlučio posjetiti kod kuće. Pitao sam ga koja je najbolja pjesma na albumu, a on je odgovorio: 'sve su najbolje'. Znaš njega. Pitao me imam li ideju za omot. Predložio sam mu tu fotografiju i rekao da je odnese u Jugoton, otkriva Vesović. Ostalo je povijest...Nakon izlaska albuma Vesoviću je prišla jedna djevojčica i rekla mu da se prepoznala na omotu "Filigranskih pločnika", ali Mio se ne sjeća njezina imena.
S Branimirom Johnnyjem Štulićem, koji godinama živi u nizozemskom gradiću Houtenu povučen od javnosti, danas se čuje tu i tamo. O čemu tada razgovaraju ostat će tajna, ali vjerujemo da se prisjete i školskih dana. Branimir i Mio bili su najbolji učenici u razredu i zaljubljeni u istu djevojčicu, predsjednicu razreda.
Prije gotovo 10 godina posjetio je Johnnyja u Nizozemskoj i tada je posljednji put okinuo nekoliko njegovih fotografija. Ipak, Vesovićeva fotografija Štulića ispred tise ostat će najzapamćenija.
Zbog toga još više čudi činjenica da Grad Zagreb, baš to mjesto na kojem je prije 37 godina stajao kultni glazbenik, nije pretvorio u turističku atrakciju.
Kao što je to postala zebra na ulici Abbey Road po kojoj Beatlesi hodaju na omotu albuma "Abbey Road". Što o ovom propustu gradske uprave misli Mio Vesović?Štulićeva tisa nalazila se ispred Doma hrvatskih likovnih umjetnika na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu. Ova se zgrada naziva još Meštrovićev paviljon, jer napravljena prema skici Ivana Meštrovića 1938. godine.
Ne cijeni se kod nas tradicija i postoji omalovažavanje određenih segmenata kulture.
Što se tiče vječne teme o Branimiru Johnnyju Štuliću i njegovu povratku u Hrvatsku, poručuje:
Stalno me ljudi pitaju za njega i govore mi da ga dovedem. Čak imam strašnu ideju. Ja bih mogao organizirati Johnnyjev koncert. Možda odem do njega pa se dogovorimo.
I to su te riječi koje će svaki fan Štulića i Azre, dokle god je Branimir Johnny Štulić živ, uvijek željeti čuti. I zbog kojih će mu zaiskriti u očima bez obzira na to koliko se u ovom trenutku činile neostvarive.
