Tekst slovenskog pisca, scenarista i glazbenika Jure Karasa nije sasvim nepoznat zagrebačkoj publici jer je istoimena produkcija Slovenskog narodnog gledališča iz Nove Gorice prije tri godine osvojila nagradu za najbolju predstavu 43. Dana satire Fadila Hadžića.
U adaptaciji Matka Raguža, ta slovenska komedija realizirana je kao pravi kazališni biser, punokrvna, dinamična, do srži glumačka predstava u kojoj petero glumaca, Domagoj Ivanković, Nika Ivančić, Nikola Nedić, Rok Juričić i Fabijan Komljenović, oko sat i pol neumorno nižu komične replike, glatko preskačući iz situacije u situaciju, iz dijalekta u dijalekt, iz uloge u ulogu, u nekonvencionalnoj, britkoj parodiji suvremenosti ispresijecanoj glazbom i gegovima (koreografkinja je Ksenija Zec).
Predstava počinje "iz publike" koju glumci otpočetka aktivno uvlače u svoj kabaretski obojan svijet: nakon kratkog uvodnog prizora u kojemu se upoznaju s junacima te komedije dok se polako okupljaju na sceni i oko nje, gledatelji su pozvani da ustanu i zajedno s njima otpjevaju komičan prepjev Internacionale.
U ubrzanom kratkom tečaju kritike naše suvremenosti koji će uslijediti - u kojoj svijet srlja u propast a ljudi u šoping centre, masivno ugođeni na temperaturu pasioniranog štovanja boga konzumerizma - oni će nam kroz bujicu brzih razmjena duhovitih replika reći da smo svi zamjenjivi ali nitko nas ne zamjenjuje, objasniti da smo bili ništa, a bit ćemo još manje, te nas utješiti da ćemo do penzije imati život roba, a onda je do smrti jako kratko, uz poruku da niskom samopouzdanju i nesigurnosti ova predstava pristupa uz želju da kad već ne možemo mi biti bolji, barem neka drugi budu lošiji.
Jer oni, naime, svijet vide realno – oni su Realisti.
Već sljedeća scena razoružavajuće je smiješan duel parova koji se na splitskom dijalektu natječu u postignućima farsično se krećući uvrnutom ljestvicom vrijednosti.
Glumački ansambl nastavlja u istoj maniri tijekom čitave predstave energično briljirati gestikulacijama, facijalnim ekspresijama i uigranom kolektivnom sinergijom, nižući karikaturalno uobličene svima prepoznatljive prizore iz svakodnevnog života.
Od praznine i panike koja nas trenutačno obuzima kad nestane interneta, preko čitavog niza minijatura iz obiteljskoga života do simpatičnih sličica sa susjedima-demonima, ovaj komad na originalan način komično tematizira dijapazon neuralgičnih tema prepletenih kabaretski uobličenim, ništa manje duhovitim glazbenim brojevima, uz niz bisera neverbalnog teatra u izvedbi odličnog Domagoja Ivankovića.
Sjajno dijaloški oblikovani, Realisti se bešavno kreću dijapazonom duhovitih jezičnih idioma, čiji je jedan od vrhunaca scena na tvrdom kajkavskom dijalektu u kojoj su apsolutno sve replike sastavljene od narodnih poslovica i uzrečica.
Osim sitno-svakodnevnih tema, dotiču se i onih ozbiljnih, između ostaloga i migranata i pretvorbenog bogaćenja, pa čak i reciklaže, koju obrađuju u stilu reciklažnih nacista, a nisu zaobišli ni ruskog predsjednika Putina, čija nedavno otkrivena snimka kako pjeva pjesmu Fatsa Domina "Blueberry Hill" na humanitarnom događanju u Sankt Peterburgu 2010., s čitavim nizom slavnih holivudskih zvijezda u gledalištu, ispraća publiku, podsjećajući ju da svijet izvan kazališta trenutno nije toliko zabavan.
