Mata Hari ili pravim imenom Margaretha Geertruida Zelle rođena je 7. kolovoza 1876. godine u Leeuwardenu u Nizozemskoj. Njezin otac - Adam Zelle bio je imućni poduzetnik koji je svojoj mezici priuštio sve što je poželjela od najranijeg djetinjstva. Ili je to barem bio slučaj sve do 1889. kad je bankrotirao zbog krivih ulaganja, razveo se od njezine majke (koja je umrla dvije godine kasnije) i poslao je da živi s rodbinom.
Margaretha je trebala postati odgajateljica, a onda je s 18 godina vidjela novinski oglas – 39-godišnji časnik nizozemske vojske Rudolph MacLeod traži mladu ženu spremnu na brak i život u koloniji. Ostalo je povijest. Postala je žena časnika, rodila sina Normana i kćer Louise, a onda se suočila s velikom tragedijom - oboje su postali žrtve trovanja. Dvogodišnji sinčić nije preživio. Navodno je domaćica na smrtnoj postelji priznala da je željela otrovati djecu kako bi se osvetila poslodavcu.
Smrt sina je zahladila odnose među bračnim partnerima, a posebno kada je MacLeod 1900. godine otpušten iz vojske. Tada je pokrenuta rastava, a on je tražio i pravo na skrbništvo nad kćeri. Svatko je krenuo svojim putem.
POSTALA TRAŽENA EGZOTIČNA PLESAČICA
Margaretha je otišla u Pariz. Njezin je san bio postati glumica, a karijeru je započela nastupavši kao cirkuska jahačica pod imenom Lady MacLeod. Kako je jedva spajala kraj s krajem, pozirala je i za slike.
Shvatila je da joj ostvarenje željene karijere otežava i činjenica što je rastavljena žena pa je odlučila kreirati svoj alter-ego. Nadjenula si je ima Mata Hari, što na malezijskom jeziku znači „oko zore” i započela svoju transformaciju u egzotičnu plesačicu. Bila je visoka, tamnije puti i kose, idealno građena za tu ulogu.
Prema njenom životu snimljeni su brojni filmovi, a najpoznatiji je onaj iz 1931.s Gretom Garbo.
Početkom 20. stoljeća u Parizu je vladala pomama za egzotičnim plesačicama pa se svojim izgledom sjajno uklopila u tu priču.
Novine su pisale o njoj kao o “ženi s Dalekog istoka koja je s parfemima i draguljima stigla u Europu kako bi se tu skrivala i otkrivala svojim velima”. Uslijedili su brojni nastupi, a među onima koji se pamte bio je nastup za poznatog industrijalca gdje je na kraju točke ostala gotovo potpuno gola na pozornici.
Zbog obnaženih plesova izgubila je skrbništvo nad kćeri, no ostvario joj joj se veliki san – postala je glumica i glumila Kleopatru u milanskoj Scali. Nastupala je u Monte Carlu, Berlinu, Beču, Sofiji, Milanu i Madridu.
Kako su na njezine nastupe zalazili brojni utjecajni muškarci često je načula razgovore koje možda i nije trebala, praveći se pritom, dakako, da ni o čemu nema pojma. Osim toga, kad je izbio Prvi svjetski rat, Nizozemska je ostala neutralna. Zato je Margaretha Zelle koja je imala nizozemsko državljanstvo, mogla slobodno prelaziti državne granice.
Da izbjegne bojišta, između Francuske i Nizozemske je putovala preko Španjolske i Engleske, obično uz velik publicitet. Spetljala se s mnogim visokim savezničkim časnicima. Jedanput je u razgovoru sa zaposlenicima britanske tajne službe rekla da radi kao špijunka za francusku vojsku, što je poslije porekla.
No priče o njenom špijunskom životu krenule su kad joj je njemačka tajna služba navodno platila između 20.000 do 30.000 tadašnjih maraka za špijunske usluge. Tada je navodno i dobila tajno ime H-21.
ŠPIJUNAŽA ILI POKUŠAJ ODRŽAVANJA NA ŽIVOTU?
Kako je u vrijeme rata pao interes za egzotičnim plesačicama i zabavom općenito, drastično su joj se smanjili prihodi i nije više mogla održavati svoj luksuzan život. U to je vrijeme u Amsterdamu započela vezu s mladim ruskim časnikom Vladimirom Masloffom, a u proljeće 1915. vratila se u Pariz s namjerom da otkaže luksuznu vilu u Neuillyiju koju si više nije mogla priuštiti. Francuska tajna služba je pretpostavila da se vratila kako bi špijunirala francuske pripreme za novu ofenzivu. Tu je započeo veći interes Francuza za navodnu špijunku H-21.
Iako taj put nije bila zadržana, našla se pod stalnom prismotrom engleskih i francuskih službi. U hotelu u kojem je odsjela u Madridu boravili su pripadnici raznih službi i tu je navodno uspostavila kontakt s njemačkim vojnim atašeem majorom Arnoldom von Kalleom.
Njezino navodno tajno ime bilo je H-21
Načelnik francuske Protuobavještajne službe Ladoux smjestio joj je stupicu. Dao joj je imena šest belgijskih špijuna koje je trebala pronaći. Za petero njih sumnjalo se da daju pogrešne ili lažne izvještaje, a posljednji je navodno bio dvostruki agent za Francuze i Nijemce. Dva tjedna nakon toga, kad je Mata Hari otputovala u Španjolsku, posljednji agent je ubijen. To je Ladouxu potvrdilo sumnje.
Također, u siječnju 1917. njemački je vojni savjetnik u Madridu odašiljao radijske poruke u Berlin u kojima je opisao korisno djelovanje njemačkog špijuna pod šifrom H-21. Francuska je tajna služba uhvatila te poruke i zaključila da je H-21 Mata Hari. Neobično je što su Nijemci koristili šifru za koju su znali da je već razbijena u Francuskoj, pa neki povjesničari tvrde kako je Mata Hari zapravo radila za Francuze, a njemačka ju je poruka prikazala kao dvostrukog špijuna da je upropasti.
OSUĐENA NA SMRT
Bila je uhićena 13. veljače 1917. u svojoj hotelskoj sobi u Parizu. Tijekom pet idućih mjeseci tvrdila je da je nedužna. Nikoga nisu puštali u njenu tamnicu, osim svećenika, liječnika i odvjetnika. Bila je optužena za izdaju i pomaganje neprijatelju, a kazna je bila smrtna. Danima je iščekivala kada će biti streljana. Obavijestili su je sat vremena prije samog čina.
Tijelo je predano Medicinskom fakultetu u Sorboni jer se nije pojavio nitko od njezine rodbine.
Do danas povjesničari ne mogu sa sigurnošću tvrditi je li Mata Hari zaista bila špijunka ili se samo našla u spletu vrlo nesretnih okolnosti pa otišla korak predaleko u želji da vrati nekadašnje bogatstvo.
