Što je psihoterapija i tko je psihoterapeut?
Prema Zakonu o djelatnosti psihoterapije (NN 64/18), psihoterapija je tretman problema emocionalne prirode psihološkim putem u kojem educirana osoba namjerno uspostavlja profesionalan terapijski odnos i koristi stručne postupke u svrhu uklanjanja, modificiranja ili ublažavanja intenziteta postojećih psihičkih simptoma/poteškoća, u svrhu promjene poremećenih shema ponašanja i poticanje pozitivnog razvoja ličnosti djeteta, adolescenta i odrasle osobe.
To obuhvaća psihoterapiju koja podrazumijeva uspostavljanje terapijskog odnosa radi postizanja pozitivnih promjena u smislu mijenjanja obrasca ponašanja i reagiranja uspostavljajući vezu s nesvjesnim motivima, mislima i osjećajima, te savjetovanje koje podrazumijeva uspostavljanje terapijskog odnosa kojemu je cilj prorada aktualnih poteškoća radi pronalaženja najboljeg rješenja u skladu s potrebama osobe u savjetovanju, a pri tome se ne radi na proradi nesvjesnih motivacija aktualnih emocionalnih poteškoća.
Postoji ograničavajuće uvjerenje u našoj kulturi kako je važno biti jak, samostalan i kako rad na mentalnom zdravlju na neki način podrazumijeva neuspjeh.
Samim time, psihoterapeut je osoba koja provodi te postupke, a to može biti netko tko ima završen preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij u području medicine, psihologije, socijalnog rada i edukacijske rehabilitacije, socijalne pedagogije, pedagogije i logopedije, dok ostali koji žele biti dio struke moraju završiti dodatne edukacije i time stječu naziv savjetodavnog terapeuta.
Zašto se o psihoterapiji govori sa strahom i/ili podsmijehom?
Iako je riječ o visokoobrazovanim stručnjacima koji se educiraju tijekom čitave karijere i osobama u koje zaista možemo imati povjerenja, u našem se podneblju odlazak specijalistu za mentalno zdravlje još uvijek gleda kao nešto "čudno", "nenormalno"; kao tabu.
Zašto je tako i kada je vrijeme da se potraži pomoć, rekle su nam tri stručnjakinje: Martina Kovačić, Katarina Levatić i Vanja Prvulović.
Kako nam kaže psihologinja Martina Kovačić, treba biti oprezan u slušanju savjeta raznih "životnih trenera" kojih je pun ne samo svijet nego i naša regija.
U moru 'savjeta' koji kažu da treba samo razmišljati pozitivno ili 'vibrirati', mentalni se poremećaji ili bilo kakve psihičke krize interpretiraju kao vlastita slabost i nesposobnost. Mozak je jedini organ i dio tijela koji nema pravo na bolovanje, ističe.
Psihologinja i psihoterapeutkinja Katarina Levatić svjesna je toga da je razgovor o ovoj temi još uvijek tabu u našem društvu, a prisutne su i brojne netočne informacije o čitavu procesu.
Mnogi vjeruju da će ih drugi osuđivati ili odbaciti budu li znali da posjećuju psihoterapeuta. S druge strane, neki ne vjeruju da se razgovorom bilo što može riješiti ili sumnjaju da netko nepoznat može znati nešto što bi njima pomoglo. Kod nekih ljudi postoji i uvjerenje da je život težak i da je patnja normalno stanje stvari, stoga ne traže pomoć, kaže.
Psihoterapeut će vam pomoći riješiti ono što vas muči i dati vam "alate" za bolju svakodnevicu.
Nimalo ne pomaže ni to što javno eksponirane osobe na društvenim mrežama i u medijima uporno nameću nerealnu sliku vječitog optimizma, zahvalnosti i razmišljanja o samo lijepoj strani života, a s time se slaže i psihologinja, geštalt psihoterapeutkinja i (H)NLP trenerica Vanja Prvulović.
Postoji ograničavajuće uvjerenje u našoj kulturi kako je važno biti jak, samostalan i kako rad na mentalnom zdravlju na neki način podrazumijeva neuspjeh. Slično je ograničavajuće uvjerenje kako se na psihoterapiju ide kada 'izgubiš živce', time je terapija javno 'priznanje' toga.
Ta i slična uvjerenja podržavaju percepciju psihoterapije kao negativne te uz to ne podržavaju klijente koji su ju iskusili da svoja pozitivna iskustva dijele s drugima i na taj način usmenom preporukom šire pozitivni glas.
Nadalje, općenito se manje ljudi bavi zdravljem, fizičkim, a još manje mentalnim. Ako se i bave zdravljem, to je u situacijama kada je ono već narušeno, a ne preventivno. Potrebno je raditi na osvještavanju javnosti o važnosti brige o sebi, kroz pažnju na svoju mentalnu i fizički dobrobit, kaže nam Vanja.
Rad na sebi nije znak neuspjeha
Upravo je zato iznimno važno potražiti psihološku pomoć.
Levatić savjetuje da to bude kad je problem još malen i ne suviše složen.
Nikako ne bih savjetovala da se čeka kad vam je 'voda do grla' jer je tada problem puno teže riješiti i taj proces puno dulje traje. Nažalost, mnogi se ljudi tek tada odlučuju za traženje pomoći, kada su već pred samim psihičkim slomom i kad je situacija već vrlo složena.
Pomoć psihoterapeuta dobro je potražiti kada osjećate da niste zadovoljni i sretni te kada niste zadovoljni svojim odnosima, bilo da se radi o partnerskom odnosu, obiteljskim ili prijateljskim odnosima. Na psihoterapiji osoba uči kako učinkovito zadovoljavati svoje potrebe i kako stvarati kvalitetne odnose.
Kovačić dodaje kako, čak i ako nismo potražili pomoć u ranoj fazi razvoja problema, to svakako treba učiniti ako osjećamo da ugrožavamo sebe ili ljude u svojoj okolini.
Psihoterapija može biti dio brige o sebi, baš poput odlaska u teretanu.
Psihologinja Prvulović također je svjesna toga da se pomoć najčešće traži kada osobe osjećaju da više ne mogu same.
Traže pomoć kada su već iskušali sve ostale načine podrške i kada im je, prema njima, potreban brzi izlazak iz trenutnog stanja i promjena, bilo da se radi o paničnim napadima, anksioznosti, depresivnosti ili narušenim međuljudskim odnosima. Upravo to stanje može voditi razočaranju u psihoterapijski proces jer ne dobiju očekivano i pomisle da to ipak nije korisno, ističe.
I upravo je zato iznimno važno psihoterapiju gledati kao dio života i priliku za stvaranje najbolje verzije sebe samih.
Kada psihoterapiju promatramo kao svjestan odabir rada na sebi, upoznavanja i jačanja svjesnosti te kontakta sa samim sobom, onda je to proces koji traje, mijenja se i oblikuje prema onome što s klijentom u tom trenu života događa. Time psihoterapija postaje dio brige o zdravlju, kao što je i odlazak u teretanu ili na sistematske preglede, zaključuje Prvulović.
Osjećate li da vam zbog bilo kojeg razloga treba stručna pomoć, svakako se obratite svome obiteljskom liječniku. On će vas uputiti na specijaliste, bilo privatne ili u sklopu državnih bolnica, koji će vam pomoći da riješite problem. Nemojte čekati da problem eskalira.
