Rijetko koje ime u svijetu likovne umjetnosti izaziva toliko kontroverzi i pitanja kao ono Vincenta van Gogha. Taj nizozemski slikar s kasnijom francuskom adresom u slikarstvo se zaljubio radeći u jednoj trgovini slika. Nakon svoje smrti postao je jedna od najutjecajnijih ličnosti u povijesti slikarstva.

U velikim je gradovima nastojao što više učiti od drugih umjetnika, a Pariz je bio meka za to. No i taj je pariški život imao svoj rok trajanja.

Kako bi se maknuo iz grada u prirodu za kojom je žudio, što dalje od turobne zimske pariške melankolije, Van Gogh, rođen 30. ožujka 1853., odlučio je nastaniti se u Arlesu na jugu Francuske.

Unajmio je vrlo malenu sobu, no kako ona nije bila primjerena za slikanje, smjestio se u kutku jednog restorana i vlasniku za to plaćao pet franaka dnevno, što je tada daleko nadilazilo njegove mogućnosti. Jedino je zahvaljujući bratovoj financijskoj pomoći to bilo održivo.

Kako u malenom mjestu nije nikoga poznavao, nije ni imalo modele koji bi mu pozirali. Upravo se zato u toj njegovoj fazi na slikama nalazi uglavnom krajolik, drveće, mostovi, slučajni seljaci koje je vidio u prolazu.

Tih se prvih tjedana neumorno šetao prirodom, smatrajući da će tako poboljšati i svoje duševno stanje, za koje je već tada bio svjestan da je narušeno. No sve te šetnje nisu mogle ublažiti negativne posljedice nezdrava načina života koji je vodio.
Ipak, u tom se vremenu, silom prilika, mijenja i njegov likovni izražaj.

Vincent se svim silama trudio što više uljepšati kuću prije Gauguinova dolaska. Zato je i slikao suncokrete kako bi svome kolegi prikazao kako stoji čvrsto na zemlj.

Tmurne tonove njegovih ranijih ostvarenja zamjenjuju vedre boje – i to najčešće žuta i plava. Zapravo je time razvio novi oblik tonskog slikarstva jer njegove slike nastaju na temelju varijacija jedne boje. Sada više nije ni toliko važno što se nalazi na slikama koliko činjenica da jedna boja počinje odražavati sve što se događa u samom Van Goghu.

U to se vrijeme preselio i u poznatu „Žutu kuću“ koju planira postupno urediti, a njegov slike u tome igraju značajnu ulogu.

Jedan od najpoznatijih ciklusa koji je nastao u tom vremenu svakako su slike suncokreta, koje se mogu smjestiti u pravac postimpresionizma, ali na neki način i simbolizma.

Naime, upravo je suncokretima van Gogh nastojao prikazati karakter predmeta, a da pritom izbjegne fotografsko oponašanje. Kako je vidljivo iz njegovih pisama bratu Theu, suncokreti su za njega imali veliko značenje te ih je s vremenom prepoznao kao nešto samo svoje. I u tome je bio, bez premca, pravi majstor.

Debeli nanosi boje i snaga samog cvijeta prikazali su i njegov novi umjetnički izričaj, ali ujedno i njegovo duševno stanje te željeni odmak od toga da ga se smješta u zadane okvire. Iako pripada djelomično simbolizmu, njegove slike, napose suncokreti, djeluju mnogo neposrednije, kao da se s njima može poistovjetiti svaki slučajni prolaznik.

Suncokreti nade

No slikanje suncokreta imala je i još jedno skriveno značenje. Naime, van Gogh je u provinciji bivao sve usamljeniji. Tu se nije mogao sučeljavati s drugim umjetnicima kao što je to činio u Parizu. U njemu se zato sve više razvijala ideja o osnivanju zajednice umjetnika. Jedan od umjetnika kojem se najviše divio i maštao o radu s njim bio je Paul Gauguin.

Igrom slučaja, Vincentov brat Theo van Gogh bio je Gauguinov galerist i ujedno osoba kojoj je Gauguin mnogo dugovao. Štoviše, postao je ovisan o njegovoj financijskoj pomoći. I on je, kao i Vincent, sanjario o slikarskoj zajednici, ali baš nikada u toj zajednici nije vidio Van Gogha. Sebe je smatrao neprepoznatim genijem koji zaslužuje samo najbolje.

No tada se Vincent dosjetio da bi njegov brat mogao pritisnuti Gauguina da se preseli u Arles. On je to izbjegavao koliko je god mogao, stalno pronalazeći nove izgovore, no kada je Theo platio sve njegove dugove, nije imao izbora.

Vincent se svim silama trudio što više uljepšati kuću prije Gauguinova dolaska. Zato je i slikao suncokrete kako bi svome kolegi prikazao kako stoji čvrsto na zemlji i kako bi u samoj „Žutoj kući“ stvorio ugodno ozračje. Naprosto, kako kažu likovni kritičari, u tom se periodu trudio „slikati nešto lijepo“, a suncokreti su bili upravo takvi.

Međutim, kada je Gauguin stigao, Vincent se snažno razočarao. Tada počinje „tragedija u Arlesu“, koja se smatra uzrokom Van Goghova sloma.

Naime, činio je sve kako bi svome kolegi dokazao koliko vrijedi, no njihovi pogledi na slikarstvo nisu mogli biti različitiji. Svađe su postale sve učestalije, a stvaranje slikarske zajednice sve dalji san. U tom je razdoblju Van Gogh postajao sve nemirniji.

Kako se saznaje iz kasnijih Gauguinovih zapisa, znao je i po nekoliko puta noću zavirivati u njegovu sobu kako bi se uvjerio da je još ondje.

Van Gogh se danas smatra jednom od najutjecajnijih ličnosti u povijesti likovne umjetnosti.

No netom prije Božića 1888. stanje je eskaliralo. Navodno je Gauguin otišao u šetnju, a Van Gogh ga je pratio, sumnjičav da će ovaj otići iz Arlesa. Gauguin je shvatio da ga netko prati, a kada se okrenuo, vidio je Van Gogha s rastvorenom britvom u rukama, no potom je on otrčao prema kući.

Gauguin se nije usudio tu noć vratiti u kuću, a kada je skupio hrabrost za to idućeg jutra, dočekale su ga stravične vijesti – Van Gogh si je u stanju halucinacija odrezao uho.

U bolnici je proveo 14 dana. Gauguin je to iskoristio kao izliku da napokon ode iz Arlesa. Ipak, čini se da se pokajao jer o tome sa žaljenjem piše u svojoj autobiografiji, a čak je naslikao i jednu sliku sa suncokretima kao svojevrsni hommage Van Goghu.

Ovaj velikan u to je pak vrijeme dobrovoljno odlučio otići u psihijatrijsku ustanovu, iako se njegov brat protivio tome. No i tamo je nastavio slikati i stvarati neka od svojih najpoznatijih djela.

Pročitajte i koje još priče u sebi kriju mnoga poznata djela likovne umjetnosti.

Slika \'Suncokreti\' postala je dio pop-kulture, ali u različitim oblicima i ukras mnogih domova
Slika \'Suncokreti\' postala je dio pop-kulture, ali u različitim oblicima i ukras mnogih domova (Foto: Zadovoljna.hr)