U povijesti ružičasta boja nije bila rezervirana za žene nego su je često nosili i muškarci. Početkom 20. stoljeća roditelji su malu djecu odijevali u neutralne boje, najčešće bijelu jer je bila jednostavna za održavanje.
U narednim desetljećima, s razvojem tehnologije koja je olakšala bojenje odjeće, i jačanjem potrošačkog društva, na Zapadu se uvriježio običaj da je plavo za dječake, a ružičasto za djevojčice. Smatra se da je na to utjecao i napredak medicine koja je omogućila da roditelji doznaju spol djeteta prije rođenja, pa su unaprijed mogli kupovati proizvode za curice ili za dečke.
Najveći “bum“ ružičaste kao ženske boje dogodio se u SAD-u pedesetih godina prošloga stoljeća, među ostalim zato što je to bila omiljena boja tadašnje prve dame Mamie Eisenhower. Ružičastu je popularizirao i film Smiješno lice s Audrey Hepburn u glavnoj ulozi. I tako je ženska popularna kultura do danas ostala “začinjena“ ružičastom, od barbika do higijenskih uložaka.
'Roditelji češće izražavaju zabrinutost zbog toga što njihovo dijete voli “pogrešnu“ boju kad su u pitanju dječaci, jer se boje društvene osude i stigmatizacije'
Kad se dječaku sviđa ružičasta boja (npr. na odjeći ili igračkama), prva reakcija odraslih često je “Što će ti ružičasto, to je za curice!“. No, ružičasta nipošto nije “sladunjava”. Svjetski institut za boje Pantone, koji već pola stoljeća diktira trendove, često u prvi plan stavlja ružičastu kao ”hrabru i vitalnu boju koja podiže samopouzdanje i daje snagu za suočavanje sa stresnom svakidašnjicom”.
Kad ne bismo dijelili igračke i sportove na one za cure i dečke, djeca bi vjerojatno bila opuštenija i manje opterećena
Podjela na plavo i ružičasto samo je jedna od brojnih kategorizacija koja se pojavila u društvu. Ljudi uglavnom vole kada su stvari pojednostavljene, kada se ne treba puno razmišljati i preispitivati već se prihvaća ono što tržište nudi. Ako se nudi uglavnom ružičasto i plavo, onda se s tim kombinira sljedeća kategorizacija – spol djece , i tako se stvara društveni trend kojeg većina slijedi bez puno preispitivanja.
Roditelji češće izražavaju zabrinutost zbog toga što njihovo dijete voli “pogrešnu“ boju kad su u pitanju dječaci, jer se boje društvene osude i stigmatizacije. Odrasli često imaju neprimjerene komentare kojima najčešće nenamjerno mogu u djece stvoriti osjećaj srama i krivnje. Već u predškolskoj dobi djeca si međusobno znaju govoriti “to je za curice/dečke” i ako dijete odstupa od očekivanja, ono može biti izloženo ruganju ili vrijeđanju od strane vršnjaka, kaže psihologinja i praktičarka terapije igrom Tea Knežević iz Centra Proventus za psihoterapiju i edukaciju.'Odgovornost nas odraslih trebala bi biti da se trudimo doprinijeti tome da djeca mogu odrastati u društvu odabira boje, igračke, a jednoga dana i zanimanja'
Kad ne bismo dijelili igre, igračke i sportove na one za cure i dečke, djeca bi vjerojatno bila opuštenija i manje opterćena time hoće li netko odobriti ili kritizirati njihov odabir. U redu je da djeca isprobaju igračke neovisno jesu li primarno namijenjene za curice ili dječake, u redu je da se odijevaju u boje koje im se sviđaju.
Odgovornost nas odraslih trebala bi biti da se trudimo doprinijeti tome da djeca mogu odrastati u društvu odabira boje, igračke, a jednoga dana i zanimanja, da ne budu smatrani manje vrijednom osobom ako se to ne poklapa s društvenim očekivanjem. Djetetu treba pojasniti kako ponekad neki ljudi misle da je neobično, da se djevojčica igra s autićima ili dječak s lutkama, no da je i jedno i drugo potpuno OK, objašnjava psihologinja.
Da sklonost ružičastoj boji nadilazi sve stereotipe, pokazuje jedan od najpoznatijih produkt dizajnera današnjice Karim Rashid, ljubitelj ružičaste boje, koji je često koristi u izradi namještaja i kućanskih uređaja.
Ružičasta boja odlučna je, sjajna, zanimljiva. Postoji mnogo varijacija i tonova ružičaste za svako raspoloženje, čak i svaku osobu. Ružičasta jasno prenosi ideju positive i optimizma, ističe Karim Rashid.
