Šafranika (Carthamus tinctorius L.) ima zelene bodljikave listove i žute cvijetove i uglavnom se uzgaja da bi se od nje proizvodilo ulje. Naraste do visine prosječnog čovjeka, a ponekad s koristi u kulinarastvu kao zamjena za šafran.
Godine 1922. kanadski su znanstvenici prvi put izolirali inzulin. Sada opet pomažu dijabetičarima otkrićem jeftinijeg načina proizvodnje inzulina. Ovaj bi napredak mogao značajno smanjiti troškove liječenja, koji se godišnje penju na 132 milijarde američkih dolara.
Za stvaranje jeftinog 'prerijskog inzulina' znanstvenici sa Sveučilišta u Calgaryju genetski su modificirali šafraniku, tako što su joj dodali ljudski gen. Jednom kada se gen aktivira u ovoj vrlo raširenoj biljci, počinje proizvoditi inzulin kudikamo brže od uobičajenih metoda koje koriste svinje, krave, kvasac ili bakterije.
Ovo je prva biljka koja proizvodi inzulin i to u velikim količinama. Tako da se na jutru zemlje može 'uzgojiti' oko kilogram inzulina. S takvim prinosima, površina od oko 65 kilometara kvadratnih (otprilike 6 do 7 tisuća hektara) mogla bi zadovoljiti godišnje potrebe za inzulinom kompletne svjetske populacije dijabetičara.
Međutim, nisu baš svi oduševljeni ovim dostignućem. Neke organizacije za zaštitu okoliša strahuju da će, uslijed oprašivanja, gen koji proizvodi inzulin s genetički modificirane šafranike prijeći na običnu šafraniku.
Kada bi se dogodilo nešto takvo, onda bi i obična šafranika počela proizvoditi inzulin, pa bi on ušao u ljudsku ishranu i mogao prouzročiti probleme onima koji nisu oboljeli od dijabetesa.
