Svijet mode tuguje zbog smrti Andréa Leona Talleyja. Legendarni modni novinar, stilist i kreativni direktor preminuo je u 74. godini života od posljedica srčanog udara.
Dobri div svijeta mode, kako su mu često tepali mediji i suradnici, rodio se 16. listopada 1948. u Washingtonu. Njegovi roditelji prepustili su brigu o sinu njegovoj baki Binnie Francis Davis koja je živjela u Sjevernoj Karolini.
Upravo je zahvaljujući baki upoznao modu i zavolio je. Binnie je radila kao čistačica na privatnom sveučilištu Duke i napravila je sve kako bi razmazila svog voljenog unuka.
Kupila mu je njegovo prvo odijelo i cipele, a po svoje elegantne šešire odlazila je u robnu kuću Saks Fifth Avenue. Bio je to vrlo hrabar potez s obzirom na to da su tada u mnogim američkim državama na snazi bili zakoni o segregaciji pa Afroamerikancima nije ni bilo dozvoljeno ni voziti se javnim prijevozom, a kamoli ulaziti u trgovine s finom odjećom.
Ali Binnie je živjela po svojim zakonima. Moja baka dugo nije dozvoljavala da bijelci ulaze u našu kuću. To je bilo njezino pravilo. Jedini bijelac koji je ušao u našu kuću bio je mrtvozornik, kazao je jednom prilikom André.
Imao je 10-ak godina kada je u lokalnoj knjižnici nabasao na primjerak Voguea i ostao očaran editorijalima u najpoznatijem modnom magazinu na svijetu.
Od samog početka jednostavno je bio drugačiji od drugih, ne samo zbog svoje boje kože, karaktera i interesa, nego i zbog visine od 198 centimetara. Priznao je kako je tijekom srednje škole doživio najviše vršnjačkog zlostavljanja, ali nije dopustio da mu to slomi duh.
Binnie je odgojila pravog gospodina koji je u školu dolazio visoko uzdignute glave, u lijepoj odjeći koju bi ona prije toga pomno izglačala.
Preživio sam. Nije bilo lako biti drugačiji, originalan i tako kročiti kroz svijet, ali uspio sam u tome, kazao je.
Talley je bio gladan svijeta koji je vidio na stranicama Voguea i na putu od njega nitko ga nije mogao zaustaviti. Nakon diplome na sveučilištu u Sjevernoj Karolini dobio je stipendiju za magisterij na cijenjenom sveučilištu Brown.
Zahvaljujući kontaktima koje je tamo stekao, uspio je 1974. godine dobiti neplaćenu poziciju stažista Diane Vreeland u Kostimografskom institutu muzeja Metropolitan.
Impresionirana njegovim znanjem i komunikacijskim vještinama, bivša izvršna urednica američkog Voguea pronašla mu je posao u studiju Andyja Warhola i magazinu Interview. Jedno vrijeme živio je i radio u Parizu kao šef pariškog ureda magazina Women's Wear Daily i to je pamtio kao jedno od najljepših životnih iskustava: Došao sam u sredinu u kojoj su me prihvaćali. Moja boja kože nije bila važna. Bila im je važna moja pamet. Uvijek su me posjeli u prvi red na 'haute couture' revijama, jedini crnac u moru bijelih stilskih titana.
Njegov ulazak u modnu industriju bila je prava revolucija jer je sama ideja o Afroamerikancu koji radi u visokoj modi za mnoge bila potpuno nezamisliv koncept. Tada dominantno bjelačka, modna industrija teško je u svoje redove puštala ljude druge boje kože, ali na Talleyja nitko nije mogao ostati imun.
Čak ni zloglasna Anna Wintour.
U vrijeme kad je Wintour započinjala svoj uspon u medijskoj tvrtki Condé Nast u čijem se vlasništvu nalazi Vogue, Talley je postao urednik modnih vijesti u američkom izdanju tog magazina. Nakon četiri godine uredničkog posla, 1988. godine postaje kreativni direktor u Vogue, kao prvi Afroamerikanac u povijesti na toj poziciji.
Nije čekao ni trenutka kako bi iskoristio svoj utjecaj za pomoć Afroamerikancima u modnoj industriji. Poticao je dizajnere da na pistu šalju afroameričke modele, uvrštavao ih u editorijale i na naslovnice, otvarao vrata afroameričkim dizajnerima.
Postao je prepoznatljiv i po svom stilu odijevanja, a u njegovom ormaru dominirali su raskošni kaftani. Odjeća je bila moj štit. Zahvaljujući njoj prolazio sam kroz sve u životu. Morao sam uspjeti. Morao sam predstavljati svoje ljude i neuspjeh nije bila opcija. Kroz odjeću sam predstavljao svoje ljude, svoju kulturu, svoju pamet i zaradio svoje mjesto na ovom svijetu, objasnio je.
Nakon smrti voljene bake Binnie pao je u depresiju koja se odrazila na sve aspekte njegova života, uključujući i zdravlje. Tugu je pokušavao utažiti i hranom, a to se pak nije svidjelo Anni Wintour.
Ne njezin nagovor odlazio je i u kliniku za mršavljenje, a u međuvremenu su se temelji njihova prijateljstva počeli ozbiljno urušavati.
Nekoliko puta Anna je prekidala suradnju s njim pa ga potom vraćala u Vogue, ali njezino nezadovoljstvo njegovim izgledom rezultiralo je time da mu je oduzela poziciju izvjestitelja s Met Gale te ga zamijenila mladom YouTube zvijezdom Lizom Koshy.
Bio sam previše star, previše debeo i nedovoljno kul za nju, zapisao je Talley u svojoj autobiografiji u kojoj je potvrdio da je većina glasina o ponašanju Anne Wintour - istinita.
Postoji toliko ljudi koji su radili s njom i koji zbog toga imaju velike emotivne posljedice. Žene i muškarci, dizajneri, fotografi, stilisti… Popis nema kraja, priznao je.
Prema glasinama, lik dobroćudnog Nigela iz knjige i filma "Vrag nosi Pradu" temeljen je upravo na Talleyju, a trenutak u kojem ga Miranda Priestly žrtvuje kako bi zadržala svoju poziciju itekako je baziran na stvarnim situacijama koje je Talley proživio tijekom svog rada s Wintour.
I dok svijet mode raspravlja o tome jesu li se njih dvoje stigli pomiriti prije njegove smrti, Wintour se svog dugogodišnjeg suradnika i nekadašnjeg prijatelja prisjetila u izjavi za Vogue.
Danas mnogi od nas osjećaju ovaj gubitak. Dizajneri koje je entuzijastično bodrio svake sezone i koji su ga zbog toga voljeli; generacije koje je inspirirao svojim radom u industriji kao osoba koja je pomicala granice, a pritom nije zaboravljala odakle je počela; oni koji poznaju modu i Vogue samo zbog njega; kolege koje je obarao s nogu svojim novim otkrićima o kojima je volio raspravljati glasno i brzo.
Nitko nikad nije mogao zainteresirati ljude naoko nevažnim modnim detaljem poput njega. Njegovi živopisni faksovi i e-mailovi bili su željno iščekivan događaj, nešto čemu smo se svi radovali. Ali sada najviše razmišljam o svom gubitku Andréa, kao kolege i prijatelja. Taj gubitak je nemjerljiv. On je bio veličanstven, erudit, nestašno humorističan i živahan.
Kao i u svim odnosima koji traju desetljećima, imali smo kompliciranih trenutaka, ali jedino o čemu danas želim razmišljati je taj briljantan, suosjećajan, velikodušan prijatelj pun ljubavi za mene i moju obitelj koji će nam svima jako nedostajati, zaključila je Anna.
