U prvoj polovici 19. stoljeća moda je bila poprilično okrutna prema ženama. One su svoje dane provodile opasane steznicima, u teškim i nespretnim haljinama s korzetima koji su doslovno pomicali unutarnje organe, što je posebno smetalo liječnicima.
Njujorški zdravstveni magazin Water-Cure Journal prvi se sredinom 19. stoljeća počeo zalagati za stvaranje novih modela haljina koji neće biti štetni za zdravlje žena.
Bloomer haljina ženama je omogućila nesputano kretanje i udobnost.
Ovu ideju odmah su prihvatile tadašnje poznate američke aktivistice za ženska prava. Tijekom putovanja Europom Elizabeth Smith Miller primijetila je široke turske hlače s nogavicama koje se skupljaju na gležnjevima.
Nakon povratka u domovinu odlučila ih je odjenuti i kombinirati s kraćom nadsuknjom, a tada je službeno postala prva žena koja je nosila hlače. Njezina "kreacija" svidjela se Ameliji Bloomer, još jednoj cijenjenoj aktivistkinji koja je odmah prihvatila ovaj novi stil odijevanja i pisala o njemu u svom magazinu "The Lily", prvim američkim novinama za žene.
Do tada neviđeni model haljine koji je ženama dopuštao da se nesmetano kreću i pritom osjećaju udobno zbog toga je dobio naziv "Bloomer dress".
Haljina je ubrzo postala simbol borbe za prava žena i feminističke reforme tadašnjeg društva, ali i meta kritika.Bloomer haljina postala je simbol borbe za prava žena.
Kritičari ženskog pokreta među kojima su bili i crkveni dužnosnici nisu je prihvatili jer je nisu ni doživljavali kao haljinu. Za njih su to bile hlače prekrivene suknjom, a pomisao na to da žene nose hlače njima je bila nezamisliva. Nošenje Bloomer haljine nazivali su "kršenjem muškog autoriteta", a zabilježeni su i slučajevi zabrane ulaska u crkvu ženama koje bi je odjenule.
Unatoč velikom otporu i brojnim pokušajima zabrane njezinog nošenja haljina je ipak opstala. Zahvaljujući njoj i hrabrim aktivistkinjama koje ju nisu skidale sa sebe, žene danas mogu same birati što će i kada odijevati.
