U prvoj polovici 19. stoljeća moda je bila poprilično okrutna prema ženama. One su svoje dane provodile opasane steznicima, u teškim i nespretnim haljinama s korzetima koji su doslovno pomicali unutarnje organe, što je posebno smetalo liječnicima.
Bloomer haljina ženama je omogućila nesputano kretanje i udobnost. Njujorški zdravstveni magazin Water-Cure Journal prvi se sredinom 19. stoljeća počeo zalagati za stvaranje novih modela haljina koji neće biti štetni za zdravlje žena.
Ovu ideju odmah su prihvatile tadašnje poznate američke aktivistice za ženska prava. Tijekom putovanja Europom Elizabeth Smith Miller primijetila je široke turske hlače s nogavicama koje se skupljaju na gležnjevima.
Nakon povratka u domovinu odlučila ih je odjenuti i kombinirati s kraćom nadsuknjom, a tada je službeno postala prva žena koja je nosila hlače. Njezina "kreacija" svidjela se Ameliji Bloomer, još jednoj cijenjenoj aktivistkinji koja je odmah prihvatila ovaj novi stil odijevanja i pisala o njemu u svom magazinu "The Lily", prvim američkim novinama za žene.
Do tada neviđeni model haljine koji je ženama dopuštao da se nesmetano kreću i pritom osjećaju udobno zbog toga je dobio naziv "Bloomer dress".
Bloomer haljina postala je simbol borbe za prava žena. Haljina je ubrzo postala simbol borbe za prava žena i feminističke reforme tadašnjeg društva, ali i meta kritika.
Kritičari ženskog pokreta među kojima su bili i crkveni dužnosnici nisu je prihvatili jer je nisu ni doživljavali kao haljinu. Za njih su to bile hlače prekrivene suknjom, a pomisao na to da žene nose hlače njima je bila nezamisliva. Nošenje Bloomer haljine nazivali su "kršenjem muškog autoriteta", a zabilježeni su i slučajevi zabrane ulaska u crkvu ženama koje bi je odjenule.
Unatoč velikom otporu i brojnim pokušajima zabrane njezinog nošenja haljina je ipak opstala. Zahvaljujući njoj i hrabrim aktivistkinjama koje ju nisu skidale sa sebe, žene danas mogu same birati što će i kada odijevati.
