Postoje godine u životu koje nisu dobre ili loše, nego samo prođu i za sobom ne ostave apsolutno nikakav trag, kao da se nikad nisu ni dogodile, osim što su prošle. Ja, recimo, pojma nemam kako sam proslavila 13. rođendan niti što sam radila te 2000. godine.
Ali postoje i neke godine u kojima je dovoljan samo jedan dan da ih zapamtiš do kraja života. Ako mi netko spomene 1991. godinu, to je ona u kojoj sam dobila sestru, 1996. je ona u kojoj sam dobila brata, 2006. sam upisala faks, 2012. diplomirala, 2017. dobila sam multiplu sklerozu.
2017. "SVE SE DOGAĐA S RAZLOGOM" GODINA
11. svibnja prošle godine, nakon sat i pol vremena magnetske rezonance, sjedila sam preko puta doktora koji je rekao da je "onako na prvu to što imam 80 posto multipla skleroza", ali da odem na šesti kat, na neurologiju, jer će oni znati bolje.
I znali su. Kod njih je to bila 100 posto multipla skleroza, a 2017. godina je postala jedna od onih koje se pamte.
Moja multipla došla je na početku 2017., a pojavila se s puno stresa koji me iznenadio i šokirao i s kojim se očito nisam znala izboriti. I četiri i pol mjeseca ja sam vrlo uspješno ignorirala svaki njezin simptom, dok svi ti simptomi nisu zaživjeli istovremeno.
Sa svojih 29 godina morala sam se resetirati i naučiti na jedan novi život.
Tog 11. svibnja zaživjeli su toliko da nije bilo dijela mog tijela u koji multipla nije zavirila – utrnule su mi ruke i stopala, koljena su me ubijala, stepenice su mi postale smrtne neprijateljice, smanjio mi se osjet u nogama, imala sam osjećaj da mi je netko stegnuo remen oko trbuha i ne da mi da dišem, imala sam problema s ravnotežom, umorom, mjehurom, nesanicom, koncentracijom. Nisam mogla zatvorenih očiju prstom dotaknuti vrh nosa.
Posložilo se tako dovoljno svega za moje prve kortikosteoride, pet mjeseci bolovanja i prve toplice.
Kad sam dobila dijagnozu, svojom velikom pobjedom, potpuno pogrešno, smatrala sam činjenicu da nisam plakala. Bez puštene suze otišla sam i u toplice. Na vratima me dočekala moja cimerica za idućih 21 dan i prvo pitanje bilo je zašto sam tu.
- Multipla skleroza.
- Od toga je moj šogor umro.
Ni ona me nije rasplakala, a i od multiple se ne umire. Toliko sam znala.
Ja stalno i neumorno govorim da se sve u životu događa s razlogom. Imala sam i prije multiple dovoljno situacija koje su bile takve da sam si morala objašnjavati zašto su se dogodile, a multiplu sam si objasnila još u bolnici – došlo je vrijeme da sebe stavim na prvo mjesto i da iz mog života odu neki za mene krivi ljudi, a multipla je jedina bila dovoljno jaka da me na to natjera.
A onda se, opet s razlogom, baš nekad kad i moja multipla, pojavio film "100 metara", priča inspirirana stvarnim životom i čovjekom koji je s multiplom sklerozom završio Ironmana, jednu od najtežih utrka na svijetu.
Prvi put sam ga gledala u toplicama i prvi put me moja multipla rasplakala jer sam shvatila da to što je sad tu nije neka gripa, nego da je cijela ta nova životna igra malo ozbiljnija. Ali shvatila sam i da moj život ne mora biti malo vožnje biciklom.
Nekoliko dana kasnije, prije odlaska iz toplica, sjedila sam preko puta fizijatrice. I dalje sam ja jedva hodala, i dalje sam bila umorna, i dalje su me koljena ubijala, i dalje mi je onaj nevidljivi remen izbijao dah. U Zagrebu me čekala nova runda kortikosteroida. I imala sam u tom trenutku suludo pitanje.
- Smijem li trčati?
- Pa sad… Ja bih radije da vi malo vozite bicikl.
- Ali smijem li trčati ako mislim da mogu?
- Slušajte svoje tijelo. Ako mislite da možete, probajte, ali nemojte reći svojoj doktorici da sam vam ovo rekla.
2018. "DAJ SVE, SAČUVAJ ME SAMO KRIVIH LJUDI" GODINA
Plan "ispisan" u mojoj glavi bio je savršen, ali stvarni je život još neko vrijeme bio malo manje savršena verzija tog plana. Bilo je tu još puno učenja, privikavanja, životnih lekcija, pogrešnih poteza i na kraju nešto boljih zaključaka. Sa svojih poprilično odraslih i zrelih 29 godina morala sam se resetirati i naučiti na jedan novi život.
A kroz taj novi život stalno su se provlačili i neki sitni pretrčani kilometri. Prvo su mi trebala dva mjeseca da uopće natjeram noge da potrče jer izmiješali su se tu stvarna nemogućnost i strah, a onda kad bih krenula, multipla bi me vratila. I opet sve ispočetka.
Vrlo brzo nakon što sam naglas izustila da mislim da sam napokon došla do te toliko priželjkivane remisije, da moja multipla miruje, opet sam bila na bolovanju i opet nisam mogla trčati.
Trčanje je davno prestalo biti samo trčanje, postalo je zdrava glava, a zdrava glava mirna mutipla.
Ali trčanju sam se uvijek vraćala jer ja sam sebi obećala da ću opet trčati. Tih 3, 4 ili 5 kilometara s vremena na vrijeme trebali su mi da si dokažem da život stvarno neće biti taj bicikl, bile su to moje male osobne pobjede.
Nedavno mi je jedna pametna Maja rekla da ljudi često počnu trčati kad im je loše u životu. Točno tako je bilo i kod mene, ali malo-pomalo kilometara je bilo sve više, trčanja su bila sve češća i u jednom trenutku ja više nisam bila netko tko trči jer mu je u životu loše, nego netko tko trčanje voli.
To trčanje, ono ne rješava probleme, ali svaki krug oko Jaruna istrčan u zadnjih godinu dana meni je pomogao da shvatim u čemu je problem, a onda sam taj problem mogla rješavati. I polako se, dobrim dijelom zahvaljujući trčanju, između mene i moje multiple razvio odnos pun poštovanja, moja glava bila je mirna, a oko mene su ostali samo dobri ljudi, oni koji su svaki moj pretrčani kilometar slavili kao da je maraton.
Na pitanje kako sam, počela sam odgovarati "nikad bolesnije, a nikad bolje", a moja omiljena rečenica postala je "daj sve, sačuvaj me samo krivih ljudi".
Prošla je moja prva godina s multiplom i bio je kraj šestog mjeseca kad sam istrčala svojih prvih 10 kilometara, a niti mjesec dana kasnije naglas sam izgovorila pitanje na koje sam već neko vrijeme znala odgovor.
Mislite li vi da ja mogu istrčati polumaraton, pitala sam brata i sestru.
Već tada oni su bili moje, kako sam ih od milja nazvala, dadilje i dvije osobe koje su mi trebale na tom putu jer u kombinaciji s pregrijavanjem i vrućinom moje se noge na kraju trčanja znaju nakratko "ugasiti", dogodi se nekakav kratak spoj, a Ante i Josipa dosad su me svaki put uspješno uhvatili da ne padnem. I pristali su to učiniti i na kraju mog prvog polumaratona.
U tom sedmom mjesecu kad sam odlučila da je vrijeme, moja glava bila je zdrava, misli sređene, multipla je bila dobra prema meni, bila sam sretan čovjek i bilo je moje vrijeme za tih 21 kilometar i 100 metara, a Ljubljana je bila dovoljno blizu i dovoljno daleko da izbor padne na nju.
Kad sam prestala plakati, dogodio se start i dogodila su se dva i pol sata čiste sreće, najlakše istrčani kilometri u mom životu
Posljednja tri mjeseca bez imalo stresa skupljala sam sve veće dužine i nešto manje brzine. Polako, ali tvrdoglavo i disciplinirano. Nekad sam bila sama, nekad mi je ruku držala sestra, nekad brat. Trčanje je davno prestalo biti samo trčanje, trčanje je postalo zdrava glava, a zdrava glava mirna mutipla.
Prije nekoliko tjedana istrčala sam svojih prvih 17 kilometara i pametniji od mene rekli su da sam spremna. Ja sam to, bez previše znanja o pravilima i moranjima, osjećala.
U nedjelju, 28. listopada, po najvećem pljusku napokon sam hodala prema startu svog prvog polumaratona i dok sam hodala, počela sam plakati. U tih nekoliko minuta isplakala sam zadnje dvije godine svog života. U mojoj glavi odvrtio se kratki film svega što se dogodilo, a dogodilo se puno toga i u nekakvoj nevjerici sam gledala ljude oko sebe i sve to do čega sam došla. Te suze nisu bile nimalo loše.
A kad sam prestala plakati, dogodio se start i dogodila su se dva i pol sata čiste sreće, najlakše istrčani kilometri u mom životu. Dogodila se moja sestra koja je svih 21 kilometar bila uz mene i svako malo pitala "možeš?", dogodio se moj brat koji je kao neki luđak vikao za mnom, dogodili su se ljudi koje sam vidjela prvi put u životu, a koji su za mnom vikali da ja to mogu, dogodila se Ljubljana u kojoj sam na najbolji mogući način samoj sam sebi dokazala da život neće biti samo vožnja bicikla i još jednom potvrdila da oko sebe imam dobre ljude, najbitnije u cijeloj ovoj priči.
Vratit ću se još jednom na onaj film s početka. U tom filmu "100 metara" glavnom liku njegova žena u jednom trenutku kaže da taj triatlon nije njegov nego njihov. E, pa tako i moj polumaraton ima cijeli jedan popis dobrih suvlasnika.
I znam da je u svijetu u kojem žive junaci poput Ljiljane Pranjić taj polumaraton samo jedan polumaraton, i ta moja multipla je samo jedna multipla.
Ali u mom osobnom komadu tog svijeta ta je multipla na jedan čudan način ispala za mene dobra stvar i postala moja životna suputnica i učiteljica, taj polumaraton uvijek će mi biti podsjetnik da mogu, a ova 2018. godina nikako nije samo jedna od onih koje dođu i prođu. I ponovila se.
