Prvi put dobila ga je 2000. godine i tada je, kako sama kaže, bio beba, a onda se vraćao 2009., 2012. i 2014. godine Bile su to, kaže Ljiljana, tinejdžerske krize njezine bolesti, koja ju je posljednji, peti put testirala ovo ljeto.
Kad sam bila mlada, imala sam ovakvu viziju svoga života: ja ću završiti fakultet, naći ću si dragog dečka, malo ćemo hodati, pa ćemo se vjenčati, imat ćemo dječicu, kupit ćemo stan u Zagrebu i kućicu kraj mora. Ništa od toga nisam ostvarila. Nisam postigla zavidan akademski ni poslovni uspjeh, ali ja se osjećam strašno uspješno. Zašto?
Zato što mi je u posljednjih nekoliko godina nekoliko žena reklo da ih inspiriram, da sam im svjetlo i da im vraćam nadu. Meni je to mjera uspjeha. U svojoj 51. godini ja sam napokon zadovoljna sobom. Pa čak i ako jednom izgubim bitku s bolešću, ja sam i dalje uspješna, ja sam pobjednica – jer sam ostavila trag na nekim drugim ljudima, odgovara Ljiljana na pitanje osjeća li se kao pobjednica nakon pet dobivenih bitki.
A kada su je prvi put predstavili kao hrabru ženu, Ljiljana skromno kaže da se iznenadila.
Ja sam jako strašljiva. Ne mogu gledati horor-filmove, umrla sam od straha kad su me samo odveli da vidim Jurski park. U lunaparku bi mi stalo srce da me odvedu na one vlakiće koji se strmoglavljuju s visina u ponor. I odjednom svi govore o mojoj hrabrosti?! Tada sam shvatila da hrabrost nije odsustvo straha, nego djelovanje uprkos strahu, objašnjava i nastavlja odgovarati na pitanje ima li ona uopće vremena za strah.
U prvome periodu, nakon što saznate dijagnozu i kada se doslovno radi o preživljavanju, potisnem strah, stisnem zube i samo se fokusirano borim. Ali nakon toga, da… Rak nosi strah od smrti. Ali taj strah nije moj stalni pratitelj, dapače, upravo me on naučio da živim punim plućima 'sada i ovdje' i ne blokira me, ne krade mi dah, priča.
"DALEKO OD TOGA DA SE JA SMRTI NE BOJIM, ALI..."
Između pet rakova, kao onaj koji joj je pao najteže izdvaja rak broj tri. Kaže da je tada izgubila vjeru u sebe, smisao postojanja, medicinu, zapravo sve. Ipak, pronašla je način da se izbori i sama sa sobom i s bolešću, a onda kada je dijagnozu dobila i četvrti put neke stvari je drugačije posložila.
Sjećam se da sam kroz suze razmišljala 'do sada je sve u mome životu bilo savršeno za mene, za moju dušu, pa je vjerojatno i ovo iskustvo savršeno'. Osoba koja se suoči s rakom nekoliko puta razvije drukčiji odnos prema životu i prema smrti. Daleko od toga da sam ja takva kulerica da se smrti uopće ne bojim, ali malo sam drukčija, kaže.
Hrabrost nije odsustvo straha, nego djelovanje uprkos strahu.
I tu se nameće pitanje koliko joj je bolest promijenila život.
Ja sam se jednom usporedila s glavicom luka. Sa svakom bolešću s mene su otpadali suhi, nepotrebni, društveno uvjetovani vanjski slojevi, a ja sam se približavala svojoj esenciji i biti. Vanjske ljuske čine ono što društvo od nas očekuje, ono što nam obitelj, neadekvatni prijatelji i loši partneri nameću, sve ono što nije autentično naše.
Rak me ogulio kao što domaćica guli luk kada sprema čušpajz, skinuli smo očekivanja i uvjerenja koja nisu moja, došli smo do esencije 'ljiljanosti' i sada sam najvjernija verzija sebe, kaže Ljiljana, a na pitanje može li se uopće govoriti o tome da je bolest jedna od najboljih stvari koja joj se dogodila odgovara s „i da i ne“.
Možda sam ja sve ove lekcije mogla naučiti na neki lakši način? Ja vjerujem i imam primjera u svome životu gdje mi je svemir prvo ponudio lakšu varijantu iste lekcije. Ali ne, ja tvrdoglava, baš volim naučiti na svojoj koži i na najteži način.
U retrospektivi, ipak je sve što mi se desilo bilo savršeno za mene. Ne za onu mene koja je sanjarila o klasičnome životu, ali za ovu ogoljenu autentičnu varijantu mene, sve što se dogodilo bilo je savršeno. Da nisam imala pet karcinoma, možda bih sada bila dokona, ogorčena, praznoglava, neempatična, pokondirena tikva? Ne znam, ali znam da sam sada najbolja varijanta sebe, objašnjava.
S druge strane, čak i ako netko ne želi ići tako daleko i vjerovati da je sve savršeno što nam se dešava, mnogi će potpisati da su kroz bolest otkrili koliko divnih ljudi ima oko njih. Jedna moja mlada prijateljica čija je majka bolovala i, nažalost, preminula, to je definirala kao 'collateral beauty'. U najtežim momentima ispliva na površinu ono najbolje u ljudima, zaključuje Ljiljana.
Ljiljana na ruci nosi ''najvrijedniji komad nakita koji ima''. Roza narukvicu sa školjkicom dobila je od prijateljice Gore koja je za sve žene oboljele od raka prešla Camino de Santiago.
O PLAKANJU I GLAVI
U borbi koja nije nimalo lagana dvije su stvari bitne – glava i plakanje. Ljiljana nije jedna od onih koji neplakanje u teškim situacijama vide kao snagu, iako priznaje da je i sama u prošlosti bila majstorica lažnog osmijeha koja ni sama sebi nije priznavala što se nalazi ispod površine.
Na sreću, imala sam jedan, dva, tri, četiri, pet rakova, pa se sada napokon poznajem, kaže. I ako je takav dan - plače.
Mislim da je plakanje zdravo i mislim da je plakanje nužno. Nije hrabar onaj tko se ne boji, nego je hrabar onaj koji si prizna svoje strahove, ali usprkos njima ide dalje. Neizražene emocije kad-tad će naći načina da izađu van, kaže i dodaje kako se emocije ne mogu tek tako složiti i staviti pod tepih.
A kada je osoba bolesna, bitno je, kaže, liječiti je cijelu, a ne samo jedan organ.
Zato je glava najbitnija. Doktori se koncentriraju na tijelo, a na nama je da proaktivno nađemo način da izliječimo i psihu. Meni kažu 'blago tebi kada si ti tako pozitivna'. Ali moja 'pozitiva' nije pala s neba. Ja sam svoj pozitivno objektivni stav teškom mukom sama izgradila uz pomoć svojih učitelja, pametnih knjiga i psihologa, kaže
Često me pitaju koje dodatke prehrani koristim, a ja im odgovaram Bruna Šimlešu, Moorjani, Dispenzu.
Stručna psihološka pomoć nužna je, kaže, za iscjeljenje, ali pomoći jedna drugoj mogu i oboljele žene.
Glavna koordinatorica udruge 'Sve za Nju' Ljiljana Vukota, uvijek naglašava da doktori znaju sve o raku, ali nisu u našoj koži, ne znaju kako se mi osjećamo. Žena koja je prošla liječenje zna kako se osjeća ona koja tek kreće na kemoterapiju. Nekad pomažemo savjetom, nekad samo slušanjem. (...) Zaključila sam da je moj najveći poklon oboljelim ženama to što ih saslušam bez sažalijevanja, bez straha, što im vratim osjećaj normalnosti. Nekad je samo to potrebno da ponovo krenu na put ponovnog otkrivanja snage u sebi, objašnjava Ljiljana.
A tu su i svi oni "pravi ljudi". Jedna od takvih Ljiljaninih "pravih" jest njezina prijateljica Ivana Kalogjera, koja je pokrenula stranicu Nismo same, na kojoj žene dijele svoje priče o pobjedama nad karcinomom dojke.
Svako pisanje terapeutsko je za ženu koja iznosi priču, ali i za stotine i tisuće onih koje čitaju, kaže Ljiljana. I ne vjeruje, dodaje, u izoliranje žena koje su preboljele rak od ostatka društva jer nije da se samo one međusobno razumiju, ali...
Ne mogu ne primijetiti da grupe žena koje su preboljele, u kojima se nalazim imaju neobično čistu 'vibru' i dominiraju životno afirmativni stavovi. To su grupice žena s kojima se puno više smijem i radujem nego u bilo kojoj drugoj grupi, priznaje.
Udruga Sve za Nju i njezin Centar za psihološku pomoć pružaju stručnu psihološku pomoć oboljelim ženama i članovima obitelji potpuno besplatno. Samo prošle godine pruženo je više od 4700 usluga.
LJILJANA JE POKAZALA SVOJE PRAVE BOJE
Danas je Ljiljana inspiracija ne samo ženama koje su bile bolesne nego i onima koje nisu imale slične izazove. Jer – kako ne bi bila.
Za sebe kaže da je pažnju privukla onda kada je postala autentična i prestala se bojati te pokazala "svoje prave boje". A univerzalnog odgovara na pitanje s kojim će se izazovima morati suočiti žene u njezinoj situaciji, kaže, nema.
Jedna je bolest, ali mi smo svi individue i svatko će imati svoje izazove. Jedino što je zajedničko jest da će doći do velikih i temeljitih promjena. Ali tko se ikada uspio pripremiti na promjene? Ja prva ne. Ali sam naučila da kada se promjene dogode, prihvatim ih i iz njih izvučem najbolje za sebe, zaključuje Ljiljana.
