Koji tata. Žao ti je svih tih superlativa i komplimenata koje usputno potrošiš u svakodnevici jer kada dođe trenutak da opišeš čovjeka čija ljudskost, suosjećanje i odlučnost čine tek dio njegove veličine, divan nije dovoljan. Niti poseban. A nije niti ljudina. Ljudine spašavaju spašavaju mačiće iz rijeke i pomiču planine.

Nije niti anđeo. Anđeli bi trebali imati krila, a ne križ na leđima. Doduše, anđeli su i ona stvorenja koja nosimo s ljubavlju od prvog puta kada ih uzmemo u ruke, preko svakog zagrljaja iz kojeg ne želimo izvući ruke ni kada odrastu i počnu grliti i čuvati svoje malene anđeoske musavce.

Ovaj tata više nije mogao slušati vijesti i komentirati sa svojom prijateljima kako se trebaju znati prioriteti. Postavljati si pitanja „pa je li to stvarno moguće“ i sažalno komentirati „jadni ljudi“ također mu nije bila opcija.

Nije to zato što nas je strah ili zato što smo lijeni, nego zato što mislimo da će te netko učiniti umjesto nas. Ima nas četiri milijuna, ima tko hoće i može, a i tu su oni aktivni koji sve to prate. Ma jok. Ili mi ili nitko drugi. Nema trećih.

Nije više mogao bespomoćno sjediti, a vjerojatno ni spavati, te je dan nakon tvita na svom profilu „Ne znam da li postoji intenzivniji osjećaj ili stanje duha nego kada prisustvuješ rođenju vlastitog djeteta“ krenuo prema Zagrebu.

U Zagreb je krenuo pješice noseći drveni križ na leđima i poruku koju je želio pronijeti Hrvatskom i prenijeti onima koji trebaju čuti glas koji kaže – da se više nikada ne dogodi da neko dijete u Hrvatskoj nema lijeka za svoju bolest.

Ovoga tatu zaboljela je činjenica da se za borbene zrakoplove izdvojilo 3 milijarde kuna, dok se u fondu za teške i rijetke bolesti nazali tek 27.388 kuna. Za sve te teške proklete bolesti. Za one velike borce i male hrabrice. Tek nekoliko najpoželjnijih mobitela najnovije generacije.

Nije mu bilo jasno zašto smo svi prešli preko toga kada se svi slažemo da svako bolesno dijete treba dobiti najbolju moguću skrb koja postoji na ovom svijetu i svemiru oko svemira.

Ne želimo niti pokušati zamisliti kako je to saznati tešku dijagnozu za svog razigranog zvrkolinca. Koliko je teško nositi se s njom sa smiješkom na licu dok mu na stol nosiš omiljena jaja na oko sa špinatom. Kako je nepodnošljivo teško gledati ga dok se s bolešću i bolovima bori kao lavić i kralj bolničkog odjela. I kako te tek satre kada kapituliraš sam sa sobom i priznaš da nemaš novca kako bi izliječio svoje dijete za koje bi dao život. A nema ga niti država.

Ne znam zašto smo prešli preko toga, razlog sigurno ne leži u tome da nas nije briga. Jer jest, stvarno nas je briga. Koliko je bilo akcija sakupljanje odjeće, hrane, lijekova, igračka, novaca za poplavljene, potrebite, izbjegle i unesrećene životom. Ali granica koju teško prelazimo je ona koja traži naš glas. Naš iskorak. Onaj pokret rukom koji stvara ili nogom koja će krenuti prema onom za što znamo da je ispravno i vrijedno.

Nije to zato što nas je strah ili zato što smo lijeni, nego zato što mislimo da će te netko učiniti umjesto nas. Ima nas četiri milijuna, ima tko hoće i može, a i tu su oni aktivni koji sve to prate. Ma jok. Ili mi ili nitko drugi. Nema trećih.

Ako nemamo za dječji život… pita se tata. Imamo, ali o tome moramo odlučiti mi. Mi koji određujemo prioritete, svi mi bojažljivi i hrabri, svi mi koji lajkamo, svi koji se svađamo s televizorom i nosimo čokolade tatama i mamama bolesnih koji su nas „probudili“, kao i djeci koja idu spavati gladna.

Na tom putu dugom 163 kilometara tati smo se dogodili mi, svi oni koji je dotaknuo ili probudio svojim riječima i djelom. Čokolada, kolača, bureka i jogurta koji su stizali iz svih gradova i mjesta na putu nije nedostajalo, a stigla je i mast za ozlijeđenu nogu. Baš kao i Marin koji se od njega ne odvaja.

Novce za bolesne nudili su i oni koji su dva sata čekali na cesti ne bi li iz svojih skromnih prihoda pomogli koliko mogu. Divne geste, ljudi na gotovo svakom tatinu koraku.

S tatom je razgovarala i Vitina mama koja želi da Vitina "opasna" nogica ozdravi. Zbog te želje, kako navodi, njezina obitelj morala je dignuti kredit od 600.000 kuna.

Ako nemamo za dječji život, onda nam država ne treba, piše tata. Imamo, ali o tome moramo odlučiti mi. Mi koji određujemo prioritete, mi koji zahtijevamo, propitujemo, svi mi bojažljivi i hrabri, svi mi koji lajkamo, svi koji se svađamo s televizorom i nosimo čokolade tatama i mamama bolesnih koji su nas „probudili“, kao i djeci koja idu spavati gladna.

Ne trebamo svi nositi križ. Niti na leđima niti oko vrata. Svatko neka napravi ono u čemu je najbolji, kaže tata. I ajmo napokon shvatiti da smo bitni mi. I da smo jaki mi.

I zato tata Saša nije ljudina niti anđeo. On je „mali čovjek“, kao i svatko od nas, čovjek koji je pokazao koliko možemo biti veliki i bitni. Samo ako napravimo taj prvi korak. I nastavimo hodati.

Više o Saši Pavliću i njegovom putu do Zagreba saznajte na portalu Dnevnik.hr.