"Imam dovoljno za život kakav želim živjeti", rečenica je koja će zgroziti tipične hustlere, poslovnjake koji se dižu ujutro u 5 i kojima je glavna odrednica uspjeha da se svake godine račun podeblja za pokoju nulu na kraju.
Imam dovoljno. stavlja vas na poziciju neambiciozne osobe. Uvjeravaju vas da možete još više zarađivati, samo ako…
E pa baš to "ako" je onaj uvjet koji unesrećuje ljude. Mislimo li da nam treba još samo nešto i da ćemo napokon biti sretni ako nešto napravimo da to ostvarimo, na putu smo zavaravanja. Jer čim dosegnemo iduću razinu, opet se pojavi novi "ako" koji te tjera dalje.
Solopreneur sam. To znači da sama radim svoj posao. Imam obrt za digitalni marketing, u sustavu PDV-a sam i svake godine mi (kuc-kuc) raste zarada. Pritom ne radim više nego godinu ranije. Štoviše, trudim se raditi manje.
Jer sreća se ne nalazi u još više posla, još više zaposlenika, još više para. Naravno da ti za sreću treba novac. Gladan čovjek teško da je sretan, kao i onaj tko se smrzava zimi. Ali novac je bitan za sreću samo do točke u kojoj su ti osnovni uvjeti za dobar život zadovoljeni. Sve nakon toga naša je osobna potraga za srećom za koju mislimo da leži u nekim izvanjskim uspjesima.
Čitali ste i vi, baš kao i ja, članke o tome za čim umirući najviše žale. Nitko, ali nitko nije rekao da žali jer nije više radio ili proširio firmu. Žale jer nisu imali vremena posvetiti se sebi, svojim hobijima, svojim obiteljima i prijateljima. Život im je prošao u utrci za parama, kao onom hrčku što se vrti na istom mjestu. Ljudi koji trče za novcem su baš kao ti hrčci. Trče za nečim nedostižnim.
Jer, realno, uvijek će netko imati više od nas.
"Radim koliko želim"
Kao solopreneurku godinama me svi uvjeravaju da ja mogu više, pitaju me zašto nisam ambiciozna, zašto ne širim posao, zašto ne radim još ovo i ono… Moja SEO agencija je mala, ali je meni najveća. Jer mi daje potrebnu slobodu. Radim koliko želim, mogu biti s djetetom kad god to poželim, stignem biti i prijateljica i supruga, stignem sebi udovoljiti. I puno sam manje nervozna nego kad sam radila u velikim korporacijama.
Razumljiva je želja ljudi da napreduju. I shvaćam zašto je nekima bitno da su najveći. I neka im je tako.
Ono što mnogima nije razumljivo jest da ne žele svi biti kao oni.
Ne želim raditi svaki dan 10 ili 12 sati.
Ne želim odgovarati na mailove kasno navečer ili vikendom.
Ne želim gubiti vrijeme na timske sastanke, zadatke i koordinacije.
Ambicija nisu brojke.
Ona ti radi solo. ponekad zvuči kao da sam slabašna. Kao da se nitko ne želi družiti sa mnom. Neki očekuju i da im spustim cijene. Tako je nedavno jedan odgovor na moju ponudu glasio: Mislili smo da ćete biti jeftiniji od većih agencija. Valjda misle da nemam posla pa ću raditi za mrvice, toliko ljudi podcjenjivački gledaju na one koji nisu veliki.
Jer ljudi mjere ambiciju mjerljivim faktorima. Moraš povećati firmu, promet, prihode. Brojke su svima razumljive. Zato s njima najčešće povezujemo ambiciju.
No nisam manje ambiciozna ako točno znam što želim i što ne želim, ako znam gdje se sprema udarac pa ga izbjegavam, ako mi se više ne da igrati igricu i "pobjeđivati".
Koji su vaši životni prioriteti?
Možda vam pomogne ovaj tekst iz 2011. godine koji je Ryan Waggoner objavio na Hacker News:
Pokrenuo sam s partnerom firmu 2009. godine. Čitao sam kako su startupi jako teški i lako moraš sve staviti na kocku, svoje zdravlje, novac, odnose, sve. To je uobičajena spika u startup svijetu (a kod nas bih rekla i u svijetu agencija i startupa gdje se fura #agencylife i #startuplife, pa se očekuje od radnika i suradnika da budu dostupni u 22 sata, u 7 sati, a i vikendom po mogućnosti, op.a.) i stalno slušam kako su osnivači firmi žrtvovali svoje brakove, radili 19 sati dnevno, spavali pod stolovima u uredu da bi ostvarili svoj san.
Poruka je vrlo jasna: trebate biti voljni napraviti sve da uspijete.
Članci poput ovog hranili su moj ego i imao sam osjećaj da sam dio elitnog kadra osnivača. A onda je moj startup propao, a mene i partnera ostavio u ogromnim dugovima i neredu koji smo trebali počistiti.
U međuvremenu je moj prijatelj pokrenuo mali projekt sa strane koji je stabilno rastao do razine da je njegovoj obitelji omogućavao lijep život, s naznakama da za 5-10 godina zarađuje i milijune. I mislim da nije previše u stresu. Voli to što radi i ima hrpu vremena za sve, obitelj itd.
Cinici među nama mogli bi to nazvati “lifestyle businessom” i bili bi u pravu.
Ali mislim da njega to ne dira.
Što više promatram svijet oko sebe, sve se više pitam ima li uspjeh startupa veze s tim da si upropastiš život.
Često čujete kako su se uspješni vlasnici firmi ubili (ne doslovno, hvala Bogu) da bi došli do uspjeha. Ali ne čujete sve one koji su riskirali oko svega, uništili si veze i živote i zatim poslovno propali (a takvih je više od 95 % startupa, op.a).
Sve više viđam ljude koji marljivo rade, ali paze na sebe, na svoje zdravlje i odnose, pazeći da ne prijeđu svoje granice.
Ključ je u strpljenju i poniznosti, to je ono što 20-godišnjacima veoma nedostaje.
"Imam dovoljno da živim lijep život"
I ja znam sve više onih kojima je puna kapa drame, agency lifea, startup lifea, korporacija, evenata, menadžiranja...
Puno ljudi gradi male biznise koji su fokusirani na "imam dovoljno da živim lijep život."
Nekad ćete pročitati da ih zovu “lifestyle businessima ” ili “indie kompanijama”. Zovite ih kako želite, samo ne manje ambicioznima. Jer ako su ti ambicije u životu samo pare i naslovi da imaš 100 ili 100.000 zaposlenih, žao mi je. Žao mi je što živiš takav život.
Uspori, život ionako prebrzo prolazi. Živi u svojim najboljim godinama, nemoj samo raditi da bi živio nekad u budućnosti. Probaj za promjenu uživati u sadašnjosti ako ikako možeš.