Znam da moram iskoristiti svaki trenutak s djetetom jer vrijeme je nepovratno. Zašto da radim od jutra do sutra i ganjam karijeru kad mi se već sutra šef može zahvaliti na suradnji?
Vjernost, kažu. Vjernost treba biti obostrana da u nju vjerujem kao legitimnu valutu. To što se neka firma hvali da je obiteljska ne znači da će me posvojiti i da ću ja postati dio obitelji, prestara sam da bih vjerovala kako u tim obiteljima ima mjesta za radnike sa strane i kako će mi oprostiti brojne greške, onako obiteljski.
Kod poslova uvijek imaš drugu šansu, s djetetom ne. Jednom su mali.
Uostalom, ako te sutra zaboli srce i zauvijek zaspiš, preksutra će osvanuti oglas za tvoju poziciju na poslu. A kod kuće? Kome nedostaješ? Tko će te zamijeniti?
Kod poslova uvijek imaš drugu šansu, s djetetom ne. Jednom su mali, a kad odrastu, nikad više nisu. Djeca nas trebaju. Njihove vam oči to govore. Njihovi osmijesi kad vas vide na vratima. Osjećate se kao rock-zvijezda svaki put kad dolazite po njih u vrtić jer viču Maaaaaaaaaaaaaaaaama!, a njihov zagrljaj u skoku govori vam o toj iskrenoj predanosti.
Djeci trebamo više nego odraslima. Znam, moramo raditi, a na poslu su odrasli. Koji nas trebaju. I mi trebamo novac da preživimo. Uvijek sam za to da ljudi rade, muško i žensko.
Iako jesam za to da se majka posveti djetetu i porodiljni provede s malim ovisnim bićem, nisam jedna od onih koja zagovara da majke ne rade nikad jer im time možda šaljemo krivu poruku, a i same se stavljamo u ulogu žrtve, ovisne o drugom. Srećom pa žene danas ipak odabiru sve veću samostalnost i mogu lakše upravljati svojim životom. Nesrećom je teško imati i ovce i novce.
Jako puno vremena provodimo na poslu. Odabir posla, ali i kolega jedna je od najvažnijih odluka koju ćete donijeti u životu. Ne samo da oni utječu na naš život osam sati dnevno, o njima ovisi i vrijeme s obitelji.
Nosimo li posao kući ili se možemo posvetiti partneru i djeci?
Nosimo li kući na leđima stres i umor zbog kojih je naše vrijeme s obitelji slabe kvalitete?
Krademo li često sat ili dva od obitelji da bismo "samo nešto još završili"?
Ako da, zašto to radimo?
Vrijeme koje provedemo s obiteljima je ograničeno. Shvatimo to kad djeca odu iz doma. Šteta što to ne shvatimo kad mi odemo iz roditeljskog doma. Vrijeme koje provodimo s roditeljima naglo pada oko dvadesete godine. Viđamo ih sve manje, ne odemo na taj obiteljski ručak koji oni jedva čekaju, jer "ima vremena".
Zapravo, vremena ima manje nego što se to čini. Ako ne živite s roditeljima, samo zbrojite koliko ste puta vidjeli svoje roditelje ove godine. Premalo, zar ne? Puno ljudi danas živi izvan mjesta u kojem je odraslo.
Ako gledamo s druge strane, vrijeme koje provedemo s djecom dosegne obično vrhunac u tridesetima i onda naglo pada. Mi koji smo rodili kasnije imamo taj vrhunac u četrdesetima, ali svejedno je naše vrijeme s djecom ograničeno. Tu su prvih 20-ak godina, a onda uglavnom odlete.
Zaista ste vrlo malo godina centar svemira, ako ne i cijeli svemir, svoga djeteta. To su godine tijekom kojih se stvaraju obiteljski trenuci za pamćenje.
Pod koju ćete cijenu te godine provesti negdje drugdje?
Uskoro će Božić, pa razmišljam naglas.
Ovaj Božić u našoj obitelji dočekujemo i dalje kao tročlana obitelj. Naša djevojčica ima 4 i pol godine. Još uvijek vjeruje u Djeda Mraza, ali sve je više pitanja. Ona je još uvijek u "magičnim godinama".
"Magične godine" kod djece traju otprilike između 3. i 5. godine, nekad se produlje do 7. godine. To je razdoblje kad im se mašta pojača i kad ne trebaju baš nikakav dokaz da netko ili nešto postoji, već samo to zamisle i to postaje stvarnost. Zato se upravo u tim godinama djeca počnu bojati nepostojećih čudovišta. I zato u tim godinama ne mogu gotovo ni zaspati na Badnjak jer jedva čekaju da presretnu Djeda Mraza i otvore poklone.
Prve naznake da magične godine blijede počinju s pitanjima "Kako Djed Mraz može ući kod nas iako je prozor zatvoren i nemamo dimnjak?" i sličnim sumnjičavim pitanjima.
Da će uskoro i kod nas nestati magije, dalo mi je naslutiti pitanje: "A je l' Zubić vila postoji?" Točno to pitanje prije nekoliko dana postavila mi je moja djevojčica kad smo čitale neku priču. A ja još nisam niti jedan novčić ostavila ispod jastuka jer je premala da bi joj uopće ispao mliječni zub!
Zaista ste jako malo godina centar svemira, ako ne i cijeli svemir, svog djeteta.
Ovaj Božić bit će još tako dječje magičan. Mina će htjeti ostati budna do ponoći na Badnjak, ali nekako će se probuditi u svom krevetu i prije sedam potrčati u dnevni boravak da vidi je li Djed Mraz donio one lego sanjke koje je poželjela. I krevetić za bebe, zapravo dva jer jedan želi pokloniti prijateljici. Pisala mu je, štoviše nacrtala ta dva krevetića i stavila pismo u poštanski sandučić. Pa mora doći, zar ne? Jer ta njezina magija nije samo njezina sreća, vjerujte mi da se ja tome veselim neizmjerno puno. Kad je gledam kako je sretna, ja ne mogu biti drukčija.
I opet ćemo stvarati najdraža sjećanja. To nije ništa bitno. Znate i sami koja su to. Zajedničko pečenje kolača. Mirisi. Kićenje bora. Gledanje obiteljskih filmova. Gosti kod nas, mi u gostima kod drugih.
Volim to naše vrijeme zajedno. Ono što ne volim jest što vidim kako mi klizi niz prste, kako će sa svaki tjednom, mjesecom i godinom njezin stisak oko moga vrata slabjeti, kako će za desetak godina rock-zvijezda u njezinim očima biti netko od vršnjaka, a onda će se odseliti i naše će zajedničko vrijeme biti još kraće.
Zato se sad ne dam porivima da radim dulje, da radim više, da trčim za parama jer mi je trčanje za njom ipak dugoročno emocionalno "isplativije". Ako za nečim ne želim žaliti, to je da sam posao stavljala ispred svog djeteta.
Znam da ne možete svi odrediti koliko ćete raditi jer niste u toj poziciji. Ali ako jeste, odaberite obitelj. Svi ostali mogu pričekati.
