"Da mi je završiti u bolnici na par dana samo da se naspavam." Zvuči vam poznato? Možda ste to u šali čuli od neke svoje prijateljice, a možda ste to i same izgovorile. Ili barem pomislile. I nije bilo baš skroz u šali.
Znate kako se kaže – u svakoj šali ima pola istine. Zabrinjavajuće je to što se sve više majki šali kako bi rado završile u bolnici pa da se malo odmore. To je majčinska verzija one popularne o čuvanju ovaca daleko od ljudi.
Prije mjesec dana bila sam dva dana u bolnici na jednoj rutinskom zahvatu. Ležala sam u sobi s drugim ženama. Dok su se mlađe cure žalile na određene stvari, mi majke nismo. Kad je stigla večera, jedna od nas je izgovorila: Napokon jelo koje nisam sama skuhala. A neću ni prati suđe, a onda ću odgledati seriju na Netflixu i spavati osam sati, a da me nitko ne budi. Pa ovo kao da sam u hotelu!
Nasmijala sam se, iako kod kuće imam supruga koji se ne boji ni sudopera ni lonca. Znala sam na što misli ta žena. Bila je premorena. I ja sam premorena često, a doma imam jedno dijete i muža koji sudjeluje u svim obvezama. Izgovoriti naglas da si premorena u našem je društvu nerijetko oglas za ruganje. Kad sam napisala članak o tome kako smo premorene, 50 posto svih komentara na Facebooku bilo je usmjereno na to da me ponize, da osjetim grižnju savjest, da mi dokažu kako su one bolje majke jer, da parafraziram, prave majke ne pričaju o tome.
Prošlog ljeta jedna je žena pokrenula lavinu ženskih priznanja o tome kako sanjaju o hospitalizaciji jer su premorene. Dok su žene na tom threadu mahom podržavajuće, ne mogu ni zamisliti komentare kod nas gdje se još uvijek na pijedestal podižu sve žrtve majčinstva.
No ne govoriti o tome što se događa samo je zabijanje glave u pijesak. A ja nisam još noj. Iako poželim nekad i to biti. Ono, malo da se pravim da me nema nakon što 48. put u 48 minuta čujem najljepšu riječ na svijetu maaaaama.
Govorim vam to, a ja sam ona koja čim dijete stavi spavati gleda njezine slike na mobitelu, ulazi u sobu, mazi je i nekad jednostavno plačem od sreće jer sam mama. Oni koji me dulje vremena ovdje prate, znaju koliko je bila teška moja borba da postanem mama. Ali to ne znači da nisam ni ja premorena.
Prije jest bilo bolje jer smo živjeli u višegeneracijskim zajednicama, jer smo bili međusobno povezaniji i ono famozno selo nam je zaista pomoglo da odgojimo dijete.
Ne sanjam o hospitalizaciji jer sam si posložila život u kojem imam vremena i za sebe, mimo djeteta. Evo, jučer sam s prijateljicom bila na onom slikanju s vinom. Danas suprug i ja idemo u kazalište. Dvaput mjesečno iziđemo barem malo van i iako to nije partijanje do malih noćnih sati, sasvim je dovoljno da ne poželim ići odmoriti se u bolnicu.
Nevjerojatno velik broj žena sanja da ostane nasamo barem dan-dva. I to ne znači da ne vole svoju djecu ili muža. Jednostavno im je previše svega, svog tog moranja i planiranja. Realnost je da većina brige o djeci pada na mame, čak i kad imaju angažiranog supruga. Kad su mali, nekako ispadne da baš suprug i ne može zamijeniti majku u svemu.
Rado se sjećam upale slijepog crijeva tri tjedna nakon rođenja našeg trećeg djeteta jer sam završila na hitnoj i trebalo ga je operirati. Susjedi su pričuvali manju djecu, suprug je nahranio dojenče, a ja sam spavala dok se nisam odmorila, napisala je jedna od brojnih mama koje su priznale kako maštaju o tome da se malo odmore u bolnici.
No zašto žene to maštaju, zašto jednostavno ne odu na godišnji?
Jer to baš i nije lako izvedivo. Barem ne bez puno objašnjavanja drugima oko sebe, a i samoj sebi na kraju. Grižnja savjest da nisi dobra majka jer nisi s djetetom dva ili sedam dana zna biti ubitačna.
Iako je možda čudno, hospitalizacija oslobađa žene te krivnje. Jer u bolnici jednostavno završiš, moraš tamo biti, nije tvoja odluka da si otišla od kuće. Nitko ne krivi solo ženu u bolničkom krevetu, ali mnogi krive solo ženu u hotelskom krevetu.
Osim toga, na putovanju nešto moraš i raditi. U bolnici ti je jedini zadatak da se odmaraš. Doslovno nemaš niti jednu brigu – i to je tako oslobađajuće. Da na nekoliko dana ne moraš donijeti nikakvu odluku, čak ni onu što ćemo jesti tijekom dana.
O krađi vremena za sebe pisala sam i u tekstu Zašto žene nekad samo sjede u automobilu?
Treba nam tih 5 ili 15 minuta da budemo same. Sjećam se da smo se suprug i ja nakon rođenja naše curice gotovo pa natjecali tko će otići u dućan. Razlog je bio isti: htjeli smo barem na 15 minuta biti sami. Znali smo se smijati jedan drugom Lako tako, ti si danas bio u dućanu! Kad je teško, dobro je imati partnera koji će se skupa s tobom našaliti na tu situaciju.
Jer svima bude teško.
Biti hospitaliziran nije dobro po xy stvari. Tko normalan želi završiti u bolnici? Ali želja je stvarna. Nema puno rješenja koje će mami omogućiti da se zaista odmori. Ne govorimo o sat-dva odmora, govorimo o nekoliko dana odmora.
Prije jest bilo bolje, jer smo živjeli u višegeneracijskim zajednicama, jer smo bili međusobno povezaniji i ono famozno selo zaista nam je pomoglo da odgojimo dijete. Moja je majka bila samohrana i sasvim sam sigurna da su naši redoviti odlasci na otok k noni bili prijeko potrebni odmor za nju. Da žena predahne. Jer je radila na poslu, radila još dodatno kod kuće, svaki dan pripremala nam tri topla obroka, sve je čistila, sve je sama morala.
Nažalost, moja je mama bila više puta hospitalizirana. I jednom je morala ostati do kraja. Nadam se da postoji mameći raj gdje se samo odmara. Zaslužila je.
Drage žene, odmarajte se. Uzmite vrijeme za sebe jer ako ga vi ne uzmete, tijelo će vas samo prisiliti. Ako ste samohrana majka, uzmite ga dvaput dulje ako imate tu mogućnost. Bolje je da mama nije s djetetom dva dana mjesečno nego da ode prerano, pa je nema nikako.
Barbara Slade Jagodić jedna je od predavačica na ovogodišnjem Women's Weekendu u Rijeci, a govorit će na temu Vrijeme za sebe – nužnost ili privilegija? Njezino predavanje govorit će baš o ovoj temi i savjetovati žene kako sebe staviti na prvo mjesto, bez grižnje savjesti.