"To je bio najljepši dar koji sam u životu dobila – mogućnost da ljude spasim od sigurne smrti", sa zahvalnošću je zapisala u "Dnevniku Diane Budisavljević" 1942. godine ta sredovječna zagrebačka dama austrijskog podrijetla, fascinantna žena koja je u vrijeme Drugog svjetskog rata osobno izvukla 10.000 djece iz ustaških logora.
Čudesno hrabar građanski pothvat Diane Budisavljević, motiviran nesvakidašnjom humanošću bez ikakvih ideoloških primjesa, ostao je bez ikakva priznanja, nasilno prekriven tepihom zaborava u najranijim mirnodopskim danima.
Već prvog dana nakon oslobođenja oduzeli su joj obiteljski automobil, a potom prisvojili i samo srce njezine humanitarne akcije – kartoteku s podacima o 12.000 djece spašene iz ustaškoh logora, uglavnom srpske nacionalnosti i pravoslavne vjeroispovijesti; kartoteku koju je mukotrpno stvarala sa svojim suradnicima, s ciljem čuvanja identiteta te ponovnog povezivanja djece i njihovih majki.
Diana Budisavljević sredovječna je zagrebačka dama austrijskog podrijetla, fascinantna žena koja je u vrijeme Drugog svjetskog rata osobno izvukla 7500 djece iz ustaških logora.
Znali smo da će sada mnoge majke uzalud tražiti svoju djecu, bolno je zabilježila u "Dnevniku" 1945. godine i povukla se u nametnutu šutnju. I dalje se bavila humanitarnim radom, ali o ratnoj epizodi više nikad nije progovorila.
Rođendan Diane Budisavljević (15. siječnja 1891., Innsbruck) prilika je da obasjamo istinsku heroinu – situiranu kućanicu, suprugu i majku dviju odraslih kćeri, koja je, ne dvojeći ni časa, napustila sigurno utočište građanskog života i zakoračila u najbrutalniju noćnu moru – logore NDH, iz kojih je izvlačila "mala umiruća stvorenja", bolesnu i napaćenu djecu koju je čekala sigurna smrt.
Zašto je to učinila? Što ju je motiviralo da traži dozvolu za spašavanje djece koju su svi napustili? Otkud joj hrabrost da ugrožava vlastiti život i sudbinu svoje obitelji – svoje djece i supruga, uglednog liječnika srpskog podrijetla i pravoslavne vjeroispovijesti?
Diana u svome "Dnevniku" daje nevjerojatno jednostavan odgovor: Zato što nitko drugi to nije želio učiniti! Nitko drugi nije želio preuzeti rizik i nije mi preostalo drugo no da sama za sve preuzmem odgovornost. Polazila sam od stajališta da moj život nije vrjedniji od života nedužno proganjanih i ako sam u mogućnosti drugima pomoći, pritom sam u prvom redu mislila na djecu, moj je život bio tako bogat da moram primati događaje onakvima kakvi će biti.
Diana Budisavljević nije bila junakinja s predumišljajem, već blistavo ljudsko biće koje je bez ikakva otpora prihvatilo nesvakidašnji dar koji mu je namijenila sudbina, Bog, viša sila ili kako god nadjenuli ime neizrecivome…
Njezina priča započela je u listopadu 1941., kada je saznala za postojanje logora u kojima su zatočene židovske i pravoslavne žene s djecom u krajnje neadekvatnim uvjetima. U početku je samo namjeravala pružati redovitu novčanu pomoć, u prvom redu "pravoslavnim ženama jer njima, za razliku od židovskih žena, nitko ne pomaže", obrazložila je u knjizi "Dnevnik Diane Budisavljević", dostupnoj javnosti od 2003. godine.
Da bi pomoć uistinu stigla do onih kojima je namijenjena, bio je potreban ozbiljan angažman i sudjelovanje u nizu organizacijskih aktivnosti. Diana priznaje da se nije osjećala spremnom za to jer nikad nije surađivala u nekoj dobrotvornoj akciji i nikad nije bila član neke udruge. No nije se našao nitko drugi tko bi organizirao akciju pomoći koja je nesretnima nužna i tako se nametnulo samo od sebe, da uz pomoć svoja dva požrtvovna suradnika, sama preuzmem taj zadatak.
Ona vrlo brzo okuplja grupu vjernih suradnika (najprije arhitekta i urbanista Marka Vidakovića i inženjera Đuru Vukosavljevića, a potom Dragicu Habazin, bolničarku Crvenog križa, prof. Kamila Breslera, pedagoga i socijalnog radnika, te mnoge druge poznate i nepoznate građane…) i pokreće "Akciju Diane Budisavljević".
Diana se samostalno brinula o 62 mala bolesnika
Ističući u prvom planu svoje ime, štitila je suradnike koji su se plašili toga da će biti proganjani ako službeno nastupaju. Najprije zajedničkim snagama skupljaju novac, hranu, odjeću i lijekove za žene i djecu u logorima u Lobor-gradu i Gornjoj Rijeci. Često usred noći ili u ranu zoru na glavnom kolodvoru opskrbljuju hranom i vodom logoraše koje vlakovima prevoze na prisilni rad u Njemačku.
Prilikom jedne takve akcije saznaje da se u logoru Stara Gradiška nalazi puno djece s Korduna i Kozare čije su majke odvedene u Njemačku. Uz pomoć njemačkog oficira Von Kotziana dobiva dozvolu da posjeti logor i dovede djecu u Zagreb. Diana odlazi u Staru Gradišku.
S mnogo strpljenja sedamsto je djece ukrcano u vlak i raspoređeno po vagonima. U jednom vagonu Diana se sama brinula o 62 mala bolesnika koja su ležala na drvenom podu bez slame, u vagonu za prijevoz stoke. Put je trajao cijelu noć, a djeca su zapomagala, plakala za majkama i tražila hranu koje nije bilo.
Strahote kojima je svjedočila snažno su se utisnule u njezinu psihu i utjecale na fizičko zdravlje, no osobni problemi nisu ju sprječavali da gotovo svakodnevno upravlja "Akcijom Diane Budisavljević" i spašava djecu iz logora Jasenovac, Mlaka i Jablanac.
To je bio najljepši dar koji sam u životu dobila – mogućnost da ljude spasim od sigurne smrti.
Gdje je pronalazila snagu, teško je reći. Možda se odgovor krije u njezinu "Dnevniku": Bile su to neizmjerne boli s kojima smo se susretali i spoznaje o tolikim mukama mogle su se podnijeti samo zato što je bilo toliko posla da o njima nismo mogli razmišljati.
Dianin herojski pothvat, koji po konačnom broju od više od 10 tisuća spašenih ljudskih života višestruko nadilazi slične akcije (poput najslavnije – Schindlerove koja broji 1200 spašenih života), posljednjih godina izaziva pojačani interes povjesničara, pisaca i filmskih redatelja.
Povjesničarka Nataša Mataušić posvetila joj je doktorski rad, a austrijski književnik i publicist Wilhelm Kuehs objavio je romansiranu biografiju "Dianina lista".
Zagrebačka redateljica Dana Budisavljević snimila je dugometražni film "Dnevnik Diane Budavljević" koji donosi zuzetnu priču o hrabrosti i snazi pojedinca u najtežim vremenima.
Nedavno je ovaj film osvojio nagradu za najbolji dugometražni film u međunarodnoj konkurenciji Jerusalem Jewish Film Festivala, što je dvanaesta nagrada ovom hrvatskom ostvarenju.
Nakon šest nagrada na Pulskom filmskom festivalu, među kojima je i Velika zlatna arena za najbolji film, nagrađen je i u njemačkom Cottbusu kao najbolje debitantsko ostvarenje, u Beogradu na festivalu Slobodna zona te na Zagreb Film Festivalu nagradom žirija mladih, što je bio poticaj da se nakon redovnog kinoprikazivanja film u 2020. počinje prikazivati djeci srednjoškolskog uzrasta.