Dragi Papirko, ne mogu se požaliti na stanje u kojem se nalazim. Kako sam odmah iz školske klupe krenula na posao, sada, šest godina nakon tog trenutka, zaista uživam

15.12.2006.
Umjetnost me potpuno smirila,kvalitetne fotografije nižem jednu za drugom i imam par uspješnih izložaba iza sebe.
S novcima sam na 'vi', samo ulažem, još ništa ne vraćam, jer se nekako ne mogu odvojiti od svojih radova. Oni su dio mene i nisu na prodaju.

26.01.2006.
Dragi Papirko, ovo je nepodnošljivo! U izložbe sam do sada uložila.....ma ne želim niti izgovoriti koliko novaca i apsolutno mi se ništa nije vratilo.
APSOLUTNO NIŠTA!! Moja kartica i brojke se ne poznaju uopće! Taj image samozatajnog umjetnika je otjerao sve moguće kupce tih, meni polako omraženih, slika.
Dio su mene, da jesu. One su moje slijepo crijevo koje želim da netko izvadi van i to što prije!

Ušteđevina je nekada riskantna stvar u životu kao i neobavezna ljubav. Vidjeti pozamašnu svotu na računu i imati momka koji 'miriši' na ozbiljnu vezu, a pritom biti neodlučan i sumnjičav je ravno nuklearnoj katastrofi.

Ne ozbiljno, jesmo li par ili....što smo?

U takvim situacijama na kraju,većina izvuče kraći kraj.
Dok sam osmišljavala način kako prodati umjetničke fotografije, nakon što sam većinu kupaca odbila, te pritom vratiti trećinu uloženog novca u iste, moja najbolja prijateljica Iva je ne opterećujući se traženjem posla, uživala u svojoj neobaveznoj vezi s naočiti mladićem.

Fantastična 'veza' kao i moj posao. Bez poziva i sastanaka preko tjedna, a s druge strane vikendom u isto vrijeme na istom mjestu.

Nema upoznavanja sa šefovima i kolektivom kao niti u Ivinom slučaju upoznavanja sa roditeljima dotičnog i opasnosti padanja u monotoniju.

Istraživanja su pokazala da zaljubljenost traje od 3 do 6 mjeseci te nakon nje ili se rastanete ili upoznajete ljubav s kojom dolaze mnoge slatke kao i one gorke brige.

Moja zaljubljenost u život umjetnika trajala je točno po istraživanjima, šest mjeseci.

Točnije, dok su brojke bile na transakcijskom listiću s bankomata. Kada je zaljubljenost isparila, ostala je ljubav za koju sam, da ju sačuvam, imala par solucija.

Prva je bila da prodam fotoaparat (ako voliš nekoga, oslobodi ga), druga da slikam svatove, a treća da krenem linijom manjeg otpora pa da isti i razbijem ( i opet ako voliš nekoga, oslobodi ga).

Prvi korak je bio oglas. Isti sam predala na sve oglašavajuće radio stanice ( gdje je fotoaparat bio uvršten između božićnih pečenica) kao i tiskane medije.

Pozivi su bili obećavajući, no vlasnica prodajnog artikla nije. U prvom pozivu sam rekla realnu cijenu, u drugom sam istu malo povećala dok sam u trećem zaprimljenom pozivu izrekla namjerno nebuloznu cifru koja je potaknula kupca da me izvrijeđa.

Nisam ga mogla prodati. Ostao je plan B. Fotografiranje svatova.

Čekajući dogovor s mladencima, vrijeme mi je kratila Iva koja se uporno tužila kako nije zadovoljna 'vezom', jer razmišljajući je zaključila kako bi bilo puno bolje da se neobavezna veza pretvori u obaveznu.

Odlučila je za vikend raščistiti situaciju, u kojoj bi mu trebala dočarati svoju početnu zaplašenost, no kada je osjetila koliki-toliki oslonac, počela se zaljubljivati te osjećati želju za vezom.
Smatrala je da to ne bi trebalo predstavljati problem s obzirom da su se počeli češće viđati i provoditi vrijeme zajedno.

Slušajući ju poželjela sam imati njezine probleme, ne shvaćajući zapravo da smo u realnosti na istom mjestu, u istom kaputu, jednim cipelama. Obje u neobaveznim vezama, no na putu da ih učinimo obaveznim.

U međuvremenu sam dogovorila session s mladencima vrlo tankog budžeta.

Nisam ih imala srca tražiti puni iznos cijene za fotografske usluge koje ću im pružiti te sam im, na temelju njihove simpatičnosti, odlučila dati popust od 70 posto.

Na sam dan vjenčanja dobila sam mladenkine naputke:
1. Ja sam šef, jer te plaćam (pomislila sam da je to potpuno shvatljivo i normalno, no iskusan fotograf bi pokupio svoj alat i otišao doma, pa ti ostavljaj naputke gdje god želiš)
2. Pošto sam punašna u prirodi, želim da na zahvalnici za goste izgledam potpuno photoshopirano odnosno puno mršavije (dogovor je bio bez photoshopa, ali s odgovarajućom pozom koja bi vizualno skinula višak)
3. Želim ravno 1500 slika, jer je moja buduća vjenčana kuma imala 1000 (ha??????... pa dobro)
4. Na fotografiji za zahvalnicu želim da me moj budući suprug Tomislav digne u zrak kao u sceni filma 'Prljavi ples' na jezeru (što se mene tiče nema problema, a što se tiče puno sitnijeg supruga.....morat će)

U poslu kao i u ljubavi, za neodlučnost i sumnjičavost nema mjesta

Poprilično samodopadna i dominantna, no meni osobno simpatična mladenka je na kraju priče dobila 2000 fotografija, 'Prljavi ples' ipak nije, jer je kod prvog zaleta srušila i Tomislava i kumu koja se pritom zalila svadbenim orahovcem po bež haljini što je izazvalo svađu tih troje ljudi.

Do kraja večeri i svadbene proslave, izbila je tučnjava uzvanika dok je usred pjesme pjevač benda na mikrofon zamolio konobaricu da mu donese šećera i vode zbog slabosti izazvane cjelokupnom situacijom događaja.

U ranu zoru, umorna od svega i puna dojmova ove nezaboravne svadbe, zatražila sam novce koje sam zaradila.
Niti bend, niti ja nismo dobili ništa niti tada niti ikada više.
Par puta sam zvala mladence na mobitel, no promjenili su broj, a bend još uvijek zove u nadi da će biti isplaćeni.
Na greškama se uči, prvi mačići se u vodu bacaju (grozna poslovica), i još puno poslovica koje bi mogle opisati stanje u kojem sam se tada nalazila.

Vraćajući se doma nazvala sam Ivu da čujem kako je prošao razgovor s gospodinom Neobaveznim.

Prošao je neslavno. Potpuno sigurna u sebe upitala ga je 'Što smo mi sada'. Zbunjeno ju gledajući rekao je 'ljubavnici punog mjeseca' i nasmijao se. To je naime bila tada vrlo popularna sapunica.

'Ne ozbiljno, jesmo li par ili ... što smo?' Nakon tog izgovorenog pitanja, Iva je dobila odgovor koji je i sama dala dva mjeseca prije mladiću.

Prvi puta je odlučila napraviti pravi korak te pričekati pravo vrijeme za ljubav, no svoje strahove i nezrelost mu nije smjela reći, jer iskreno, ponuda tipa 'Bit ćemo zajedno, ali pritom i ti i ja smijemo raditi što hoćemo' zvuči fantastično i ako odlično funkcionira, rijetko bi se tko odlučio na vezu dok je nezrelost u glavi sveprisutna.

Gospodin Neobavezni je rekao da je njemu ovako savršeno, a Iva je odlučila okončati to nešto nedefinirano između njih dvoje kako bi spriječila posljedice zaljubljenosti koje bi se nizale u budućnosti.

S fotografijom sam krenula neobavezno i vrlo nadobudno. U trenu kada sam shvatila da takav odnos ne može potrajati, bilo je prekasno vratiti se na početak i ispraviti grešku.
Kao nadobudna mlada umjetnica, odbacivala sam potencijalne kupce svojih djela, da bih samo par mjeseci kasnije nakon tog nepromišljenog čina priželjkivala prodati sve što sam stvorila.

>> Sve Martinine kolumne pročitajte ovdje!

Sudeći po tome, ja sam pak s druge strane preko noći htjela samostalnog umjetnika pretvoriti u samostalnog poduzetnika bez iskustva.

Na krilima umjetnosti i ljubavi, pozvani smo da otputujemo barem na trenutak u neki drugi svijet. Svijet bolji od ovoga. Kada se vratimo u realnost, zbog svega što smo tamo dobili i mi imamo odgovornost učiniti nešto dobro. I taj trenutak davanja, dovoljan je da se osjećamo i vidimo onako kako bi uvijek trebali. Kao ljudi.

Nas dvije smo dobile i putovnicu i putovanje u taj svijet, došle smo do granice i vratile se natrag, jer u poslu kao i u ljubavi, za neodlučnost i sumnjičavost kao i samu destruktivnost rezultiranu s ta dva negativna stava, jednostavno ne smije biti mjesta.

Svojim željama vođeni, stojimo pred vratima uspjeha, ne trebamo niti pokucati niti pozvoniti, samo ih trebamo otvoriti.