Goranka Perc (45) 2016. godine otkrila je da ima karcinom dojke. I daleko od toga da je rak najbolja stvar koja se dogodila u njezinu životu, ali bio je poticaj da napravi ono što je godinama bilo na čekanju.
CAMINO DE SANTIAGO
Camino de Santiago, bio je njezina duga želja, a za avanturu od 900 kilometara saznala je prije 10 godina i već tada je znala da će jednog dana krenuti na taj put – sama. No, kako to obično u životu ide, vrlo često odgađamo stvari koje želimo napraviti, objašnjava Goranka, i tu su uvijek izgovori poput nedostatka vremena, financija ili posla.
A kada vam se desi jedna ovako ozbiljna dijagnoza kao što je rak dojke, počnete preslagivati prioritete. Možda zvuči kao klišej, ali to je uistinu tako. Tako sam i ja odlučila prestati odlagati ono što želim učiniti i odlučila krenuti na Put svetog Jakova. Ne u nekoj budućnosti, već odmah ove, 2018. godine, priča Goranka.
Camino de Santiago odnosno Put svetog Jakova je poznati hodočasnički put koji vodi do Santiaga de Compostele.
Na proljeće je pala konačna odluka, a rujan je bio mjesec u kojem je sjela u avion i krenula put Francuske i Španjolske.
U jednom trenutku u zračnoj luci, prije sigurnosne provjere, okrenula sam se kako bih mahnula svojoj obitelji i glavom mi je, ali samo na sekundu, prošla misao da ostavljam sve što mi je poznato iza sebe i odlazim u potpuno nepoznatu avanturu. I to sama. Nije to čak bio strah, već kao da sam točno u tom trenutku spoznala da zbilja odlazim. Nasmijala sam se sama sebi i otisnula se u putovanje života.
Već na samom početku puta osjećala sam se kao pobjednica, puna sreće, pozitive i iščekivanja svakog sljedećeg trenutka. Taj me osjećaj pratio cijelim putem i drži me još i sada. Niti u jednom trenutku nisam pomislila na odustajanje. Želja za ostvarenjem sna za odlazak na Camino bila je veća od svega, priča Goranka gotovo mjesec dana nakon povratka.
Kada vam se desi jedna ozbiljna dijagnoza kao što je rak dojke, počnete preslagivati prioritete.
Prije desetak godina, kada je saznala za Put svetog Jakova, Goranka je htjela otići na njega za sebe. Ali osim što joj je bila dodatni vjetar u leđa, teška dijagnoza u njezin je život dovela neke nove žene i neke nove odluke.
Nakon dijagnoze i liječenja i nakon što sam upoznala divne žene, Ivanu, Ljiljanu, Irenu i Renatu, znala sam da će to biti i za njih i za sve žene koje se bore ili su se borile s rakom dojke. Ni sanjala nisam da će ovo moje putovanje toliko značiti svim ženama kojima sam posvetila tih 900 kilomentara. Svaki kilometar, ma svaki metar ovog puta meni je važan.
Hodajući, puno sam razmišljala o dolasku na Cruz de Ferro, mjesto na 1600 metara nadmorske visine na kojem se nalazi željezni križ, a postavljen je na vrhu pet metara visoke hrpe kamenja. Običaj je da se u podnožju ostavi kamenčić koji svi hodočasnici nose od kuće i na taj način zatraže zaštitu na ostatku putovanja. Ja sam čekala taj trenutak jer sam još kući odlučila da ću na Cruz de Ferru ostaviti bedž Udruge Nismo same.
Na taj sam način nekako željela pokazati svim ženama da hodaju sa mnom, da su u mojim mislima i da želim da znaju kako s tim bedžom ostavljam i dio svih njihovih patnji i boli koje su prošle u borbi s bolešću. Za mene je to bio vrlo emotivan trenutak jer sam od početka putovanja čekala da tamo ostavim taj naš 'teret', priča Goranka o vjerojatno najposebnijem dijelu putovanja.
Drugi posebno emotivan trenutak bio je, naravno, dolazak na cilj, u Santiago.
Ta erupcija emocija kod većine nas hodočasnika bila je zbog samog dolaska, ali u isto vrijeme i spoznaje da je to kraj našeg veličanstvenog putovanja, zaključuje Goranka i kaže da joj se i sada kada razmišlja o Caminu, oči rose.
I dalje, kaže, ne može vjerovati da je prehodala tih 900 kilometara.
I dalje me prati taj osjećaj ogromne sreće koja me grije i nadam se da ću ga zadržati na neodređeno. Moje putovanje zbilja bi se moglo definirati kao pustolovina. Svaki dan krećete u potpuno nepoznatu avanturu i svaki dan je drugačiji. Svaki dan vidite nove krajolike, upoznajete nove ljude, spavate u drugom gradu i drugom krevetu. Sve je nepoznato i neizvjesno, ali ipak u sebi imate taj osjećaj mirnoće i bezbrižnosti i osjećate se potpuno sigurno.
Vidjela sam 30 izlazaka sunca, mirisala sam jutarnju maglu i pokošenu travu, slušala prirodu kako se budi svako jutro, kako diše. Svakodnevno sam primila i dala stotine osmijeha, pomagala sam ljudima i oni su pomagali meni, razmijenila sam stotine pozdrava i poželjela Buen Camino stotinjak puta dnevno. Nisam vidjela niti jedan ozbiljan pogled, doživjela negativnu emociju, ljutnju, netrepeljivost.... Na Caminu osmijeh i lijepa riječ nisu slučajnost, već svakodnevnica. A takve vas stvari pune.
Camino mi je pomogao da ponovno vidim tu stranu života i koliko malo košta sreća. Košta samo jedan osmijeh. Cijena je mala, a osjećaj neprocjenjiv“, priča Goranka, koja je ostala u kontaktu s prijateljima koje je upoznala na tom putu, za koji kaže da je vrijedio svakog koraka.
Život ne staje kad se razbolite, mada se možda to tako ponekad čini.
BORBA ZA ŽIVOT
A prije negoli je krenula na put, Goranka se izborila za svoj život jer upravo to znači pobijediti rak.
Želja za životom je bila neupitna i za mene druge opcije nije bilo, priča ova hrabra supruga i majka.
Bolest je, kaže, nešto što mijenja život, a o nama samima ovisi koji ćemo joj smjer dati.
Ja sam se odlučila za smjer sreće. Trudim se ne uzimati više neke stvari k srcu, trudim se više shvaćati ljude i neke njihove postupke i reakcije. Trudim se biti sretna i dijeliti tu sreću s drugima. Bolest nije jedna od najboljih stvari koja mi se dogodila. Niti blizu. Ali kada se već tako dogodilo, pokušala sam izvući najbolje iz te situacije.
Okrenula sam se oko sebe i zapitala samu sebe što sad s tim želim učiniti. Ostati tu gdje jesam ili pokušati učiniti nešto više za sebe i druge? Za mene je odluka bilo vrlo jednostavna. Željela sam nešto učiniti. Pokrenuti se, priča Goranka.
U tom svom "novom životu" upoznala je tako nevjerojatne žene i s njima se povezala na nekoj višoj razini. Postala je i članica udruge, volontirala, otišla na putovanje koje bi, da nije bilo bolesti, i dalje odgađala...
Ne znam je li mi se bolest dogodila s nekim razlogom. Ali ako i jest, trudim se svakako dati pozitivan smjer, zaključuje i dodaje još jedan bitan uvjet na putu prema ozdravljenju – zdravu i pozitivnu okolinu.
Treba se okružiti ljudima koji neće plakati svaki put kad vas vide ili vas gledati sa sažaljenjem. Treba se okružiti ljudima koji će vam biti podrška, ali koji će u isto vrijeme zadržati i taj neki svakodnevni odnos, kao što je odlazak na kavu ili u šoping.
Život ne staje kad se razbolite, mada se možda to tako ponekad čini. Ja sam još uvijek ista osoba koja i dalje uživa u neobaveznim razgovorima i zafrkanciji, ali ako mi je u nekim trenucima teško i treba mi podrška, oko sebe želim osobe koje će me podržati, a ne sažaljevati me, kaže i dodaje kako ta pozitivna okolina pomaže da i glava ostane zdrava.
Želim reći ženama da su snažne i da u to ne smiju sumnjati.
A dio su njezine pozitivne okoline i žene okupljenje u Udruzi Nismo same koju je pokrenula Ivana Kalogjera. Na istoimenoj stranici žene dijele svoja iskustva s bolešću, a isto je u nekom trenutku napravila i Gora, kako ju od milja zovu njezine prijateljice.
Na papir je stavila sve probleme s kojima se morala suočiti, kao da karcinom nije bio dovoljan, ali i pozitivna iskustva iz života, među kojima su i ona s nedavne avanture. Bitno je, kaže, dijeliti sve strane priče.
Ljudi se na taj način educiraju i možda odluče napraviti pregled, iako to nisu planirali. Bitno je čuti sva iskustva, loša, ali još više ona pozitivna. Iz svake priče i iskustva može se nešto naučiti (...) Mislim da je pozitivan stav od samog početka izuzetno važan.
Svaka pozitivna priča daje ne samo nadu već i volju da se ide dalje kroz život i s bolešću. Mi ljudska bića nevjerojatni smo i možemo mnogo više od onog što mislimo, pa tako i prihvatiti različita stanja i bolesti i naučiti se živjeti s njima. A za to su nam više od svega potrebne pozitivne priče i primjeri, kaže, ali ne zaboravlja na probleme u sustavu s kojima se i sama borila.
Ja se i dalje borim sa sustavom u smislu da je za mene neprihvatljivo da se na kontrolni pregled magneta čeka po godinu i više dana, da se čeka na bilo kakav kontrolni pregled mjesecima. Borim se i sa činjenicom da nemamo svi isti tretman kod liječenja, kaže.
Na Caminu sam upoznala ljude iz cijelog svijeta i dotakli smo se puno tema, a između ostalog i zdravstvene skrbi. Kada sam im rekla koliko se čekaju pregledi ili kako se udruge moraju organizirati i sakupiti sredstva kako bi se ženama osigurao prijevoz s kemoterapije i na kemoterapiju ili kako bi im se pružila psihološka pomoć, rekli su mi da sam ja sigurno nešto krivo shvatila ili da se nisam dobro raspitala, kaže i dodaje kako stvari nabolje ipak mijenjaju pojedinci izvan sustava koji se nadaju da će sustav u nekom trenutku preuzeti njihove obrasce i preuzeti odgovornost na sebe.
PAZITE NA SEBE
A odgovornost za vlastito tijelo i zdravlje nešto je što bi trebalo biti bitno svakom pojedincu. Goranka kaže da njoj nikada nije bilo teško izdvojiti vrijeme, pa ni novac za vlastiti pregled jer joj je važno imati povjerenje u osobu kojoj povjerava svoje zdravlje.
Uvijek uzimam za primjer aute. Ako nam se pokvari nešto na autu, jurit ćemo mehaničaru na popravak jer bez auta ne možemo. Popravak auta platit ćemo bez puno pitanja. Platit ćemo registraciju i tehnički pregled svake godine. Osim novca izdvojit ćemo i svoje vrijeme za to. Pa zašto onda ne bismo izdvojili vrijeme, pa čak i novac kako bismo platili pregled dojki jednom godišnje. Aute možemo zamijeniti. Ali ne i svoje živote. Naši su životi nezamjenjivi, zaključuje.
Nažalost, još će se žena naći u Gorankinoj situaciji, a upravo im ona može biti poticaj u nimalo laganoj borbi.
Treba plakati, smijati se, ponekad se naljutiti ili udariti nešto. Ali nikada se ne treba predati. Želim reći ženama da su snažne i da u to ne smiju sumnjati. Želim im poručiti da si daju vremena da 'odžaluju' ono što treba 'odžalovati' u bolesti, ali da se trebaju izdignuti iz žalovanja. Neka potraže snagu u svim onim stvarima koje su željele napraviti, a nisu, i neka ih naprave. Pogotovo ako znaju da ih one neizmjerno vesele.
Želim im poručiti da je u redu staviti sebe na prvo mjesto i ako im to netko zamjera, onda to nisu dobre osobe za njih. Neka se okruže pozitivnim ljudima i usmjere svoj fokus upravo prema pozitivnim ljudima. Neka se usude sanjati i ostvariti svoje snove, makar im se to ponekad učinilo nemoguće.
Želim da znaju da će uvijek imati izbora i da gotovo uvijek postoji izlaz iz svake situacije. Upoznala sam žene čije su bolesti navršile punoljetnost po godinama i one su dokaz da možemo sve što poželimo. Treba se samo usuditi. Te su se žene usudile i pomaknule sve granice te inspirirale i mene da ih pomičem i da se usudim. I usudila sam se. I ispalo je fantastično, kaže Goranka.