Kada Renatu pitate da vam se opiše reći će vam ovo - ona je ponosna mama kćeri Hane, koja već godinama živi u Londonu, i usvojene mješanke Točke koja je drži u kondiciji.
Zbog prirode posla i obiteljskih okolnosti, dvadesetak godina živjela je vani, seleći se svakih nekoliko godina u drugu zemlju, što ju je dosta oblikovalo kao osobu. Naučilo ju je toleranciji i dalo priliku da putem upozna divne ljude.
Izvrsna škola bio je i rad u marketingu velikih međunarodnih korporacija, a onda se vratila u Zagreb, u nekom trenutku dobila i rak, a sve to intenziviralo je njezino uključivanje u svijet - volontiranja.
Volontirajući je provela i ovo Valentinovo. U književnom klubu koji je osnovala u sklopu Udruge "Nismo same" vodila je drugu večer poezije.
Svaka od članica kluba pripremila je najdraže stihove na temu ljubavi, a predsjednica Međunarodnog kluba žena u Zagrebu, Anaissa Ali Mogne-Mali, čitala im je svoju poeziju na engleskom, francuskom i njemačkom jeziku. I bila je to, kaže Renata, prekrasna večer za pamćenje, jedna od mnogih koje je organizirala u ovom posebnom Book clubu koji će uskoro proslaviti treći rođendan.
A zašto je poseban? Jer je sigurna luka za žene oboljele od raka koje su članice Udruge "Nismo same" koju vode Ivana Kalogjera i Goranka Perc.
Najtoplije ljeto ikada i život na terapijama
Prije priče o osnivanju ovog kluba važno je ispričati i Renatinu priču koja ju je dovela među ove žene. I ona sama imala je rak dojke. Pronađen joj je na redovitoj mamografiji 2015. godine, u sklopu preventivnog programa Mamma, na koji se štreberski, redovito odazivala.
Bilo je valjda to najtoplije ljeto ikada, odradila sam 16 kemoterapija i još nakon toga 17 "pametnih injekcija".
Primanje kemoterapije traje satima, uvijek sam nosila knjigu sa sobom, i uvijek uredno zaspala. Iste stranice sam čitala sto puta. Izazovna su to vremena bila.
Često su mi knjige bile bijeg od znatiželjnih pogleda na ćelavu glavu, sažaljivih komentara, a kasnije kratile vrijeme u čekaonicama i čuvale me od svih tema i komentara koje su uvijek tako prisutne kada se "čeka doktora" ili pretragu, prisjetila se Renata čija je ljubav prema knjigama počela puno prije, kada je za peti rođendan od tate dobila 10 prekrasnih slikovnica "Andersenove bajke".
To je bilo valjda nešto najljepše što sam u životu vidjela, knjige tvrdih, sjajnih korica, s ilustracijama u boji. I od tada sam ostala "sva začarata". Sljedeće godine je došao sa cijelom bibliotekom "Lastavica", prisjetila se Renata kod koje je interes za knjige kroz život varirao, ali ljubav prema njima je uvijek postojala.
I danas tu ljubav dijeli s četrdesetak članica spomenutog kluba s kojima se sastaje jednom mjesečno.
Više ne mogu zamisliti život bez tih žena i tog kluba, kaže.
Mjesto na kojem svatko može reći što misli
Sve te žene su i onkološke pacijentice pa su njihovi izazovi nešto drugačiji. Iza nedolazaka na susrete ponekad se kriju razlozi koji su daleko od običnog nedostatka vremena, zaborava, kašnjenja ili nedanja, ali razumijevanja ne nedostaje.
Imam dogovor sa nekim ženama da su "tihe članice", što znači da prate što čitamo, gdje idemo, sve što je vezano za naš klub, ali iz stotine razloga nisu u mogućnosti dolaziti. I to se zna od prvog dana, nikada, niti jednu članicu nisam "ispisala" ili radila pritisak da mora dolaziti.
I da, klub je mjesto, naše sigurno mjesto, gdje su knjige dobar povod za susrete, ali to se vremenom pretvorilo u puno, puno više - prekrasna prijateljstva, razumijevanje i osjećaj da smo ovdje jedna za drugu.
Jedna članica mi je nedavno rekla, da joj je klub mjesto gdje slobodno može reći što misli, i da joj se nešto ne sviđa, i da je to svima u redu. A da vam ne velim da smo već tri božićne večere sve zajedno odpartijale. I mislim da je ta energija prepoznata, bile smo pozvane lani na Festival empatije, a ove godine u Split, na Pričigin, priča Renata kojoj je, kaže, teško opisati veselje i radost koju osjete kada se vide, a ne nedostaje ni vatrenih diskusija.
Puno je to razumijevanja, ne moramo si ništa objašnjavati niti dokazivati. Možemo biti mi, usudila bih se reći bolja verzija nas, nakon traume bolesti, zaključuje ova divna i svestrana žena kojoj je ovaj Klub samo jedna od "volonterskih postaja".
Pomaganje je utkano u Renatu
Renatu možete pronaći i u pučkoj kuhinji, u udruzi "Sve za Nju", u "Međunarodnom klubu žena Zagreba", u Zakladi "Ljiljana Pranjić - Živi svoje snove". Svima pomaže kako zna i umije jer volontiranje je kaže, dio nje.
Ne znam kako bih vam to objasnila, jednostavno ne razmišljam o volontiranju kao o nekom odricanju, nego je jednostavno utkano u mene. I što god je to što ja dajem, ja toooooliko puno toga dobijem - pokrenete nešto, upoznate nekog, desi se nešto lijepo, pa to prenesete dalje.... puni me, daje toliko puno životne radosti, priča Renata i dodaje kako je zahvaljujući volontiranju upoznala nevjerojatne ljude, a dio tog žara i veselja voljela bi prenijeti dalje.
Stalno ponavljam da svatko od nas ima nešto što može podijeliti, ideju, znanje,vještinu, pamet, ruke, vrijeme...
S druge strane, volontiranje će vas na neki način nagraditi. U Renatinom slučaju s volontiranjem je u njezin život došlo više zahvalnosti, razumijevanja i empatije.
Vjerujem da nas volontiranje, pomaganje, davanje mijenja u bolje osobe. Pokušavam sagledati veću sliku, i biti manje isključiva, kaže Renata.
Otkud inspiracija i motivacija?
A ona će već nakon ovog teksta nekome možda postati ono što su njoj bili njezini roditelji, osobe koje su je inspirirale da se aktivira.
Za njih u šali zna reći da su vodili glavni kolodvor jer teško se uopće sjetiti svih ljudi koji su bili kod njih i kojima su pomagali.
Osim roditelja, velika inspiracija i osoba od koje je puno naučila bila joj je gospođa Blanka Šegović-El Kalifa, osnivačica i počasna predsjednica udruge "Djeca prva", nažalost preminula 2018. godine.
Imala je život poput romana, od toga da je bila jedna od prvih misica Zagreba, pa se udala za saudijskog princa i otvorila slatičarnicu i dom za nezbrinutu djecu u Emiratima, da bi se za vrijeme domovinskog rata vratila u domovinu i osnovala udrugu "Djeca prva". Imala je sjajnu izreku: Ruka koja daje, i za to očekuje hvala, nije ruka koja daje, nego ruka koja prodaje. Često se toga sjetim..., priča Renata kroz čiji se život također skupilo situacija vrijednih zapisivanja na papir kako ne bi pale u zaborav.
Jedna od tih je i njezin prvi odlazak u pučku kuhinju koji je izdvojila kao jedan od onih trenutaka koji čovjeka nadahne i promijeni.
Obuzele su me emocije pa sam se sakrila i plakala - i onda shvatila da čovjeku život može oduzeti sve, osim digniteta, kaže Renata i naglašava da nema male akcije ili projekta.
Bitno je samo da okolina sluša ideje volontera i bude im podrška.
Prepoznajte što je u svakom od nas ono nešto, u čemu smo najbolji. Civilno društvo postoji s razlogom, institucije bi mogle puno toga naučiti od nas.
Nedavno sam na dodjeli Volonterskog Oskara, upoznala toliko prekrasnih mladih ljudi, umjesto da vječno nešto kritiziramo, možda da se povremeno okrenemo i takvim temama, odgovara Renata na pitanje kako volonterski rad može biti još učinkovitiji. Na kraju zamolili smo je da nam u rečenicu ili dvije objasni zašto je dobro volontirati.
Postanete bolja osoba. Sretnija. Zadovoljnija. Shvatiš da ti nisi centar svemira, i da je svemir oko tebe puuuno ljepši. I da, lijepo je kada vidite tu iskru da je krenula dalje, kaže nam Renata koja svoju iskru, strast i ljubav prema volontiranju itekako prenosi na ljude oko sebe.
