Nagrađivana novinarka Nove TV Danka Derifaj publici je poznata kao lice emisije Provjereno, u kojoj je istraživala brojne slučajeve kršenja ljudskih prava i zakona.
Pružila je glas onima koje sustav i društvo ne čuju, izvještavala o prosvjedima koji su drmali Europu i izbjegličkoj krizi te ustajala u zaštitu ženskih prava, u borbi koju bi mnogi nazvali borbom s vjetrenjačama. No Danka odbija taj rezignirani stav.
Njezin rad i srčanost pokazali su da predanost i upornost daju rezultate. U svom poslu i viziji nije sama, a na one koji je u tome sputavaju i pokušavaju obeshrabriti kaže kako ne želi trošiti vrijeme – iako je to ponekad primorana. Čak i na početku našeg intervjua koji počinje s "evo, taman mi čovjek zaprijetio policijom i kaznenom prijavom", ali se nastavlja s "nema veze, hajmo na posao", popraćen osmijehom.
Kad si započela sa studijem novinarstva, jesi li mislila da će to ovako ispasti? Jesi li imala viziju u kojem bi smjeru išla?
Ne, ne, haha. Nisam pojma imala, ali sam imala idealističku predodžbu da treba pokušavati mijenjati svijet, uperiti prstom u loše momke i popravljati nešto u društvu. Imala sam viziju…
Jesu li ti se na kraju razbile vizije i iluzije ili…?
Kako kad. Ovisi o razini energije. I dalje smatram da je novinarstvo strašno važna profesija, jedan od stupova pravne države i zdrave demokracije. S druge strane, novinarstvo je danas dosta srozana profesija, prvenstveno zahvaljujući nama samima, pa nekad izgleda uzaludno, ali mislim da je jako važno ne odustati. Mislim da je moja, i naša – novinarska odgovornost u tome što mi plasiramo publici.
Problem je što novinarstvo nije profitabilna profesija pa se preko nje pokušava zaraditi i guraju se stvari koje se ocijene kao klikanije, pa se ide na niske strasti. Ipak, naše je da plasiramo ono što mislimo da je važno te prezentiramo informaciju tako da dopre do što šire publike.
Zato sam novinarka, a nisam medicinska sestra ili policajka. Svaka profesija ima svoje zadanosti. Zato ne može ni svatko biti novinar – to zanimanje uključuje odgovornost u vezi s tim što puštam u javni prostor i odgovorna sam za tu procjenu.
Iz Ministarstva pravosuđa rekli su mi podatak da je najduži spor za skrbništvo nad djecom trajao 23 godine, što je duže od punoljetnosti jedne osobe. To je nenormalno.
Osjećaš li se nekad usamljeno u smislu da je ljudima teško, a ne bune se i ne prosvjeduju, dok se s druge strane ti izlažeš, primaš prijetnje, obraćaju ti se da im pomogneš…?
Evo, baš kolegica radi prilog o tome zašto tako slabo prosvjedujemo, zašto nam dugo treba da iziđemo i borimo se za svoja prava. No ne osjećam se usamljeno. Za mene je to nešto što ide u rok službe, to je u opisu moga posla. Događalo se da sam radila nekoliko specifičnih priča zbog kojih sam privukla govor mržnje i došla u fokus. Onima koji te žele zbog toga ad hominem napadati, upravo i jest cilj da se skrene pozornost s priča koje radim na mene osobno.
Ja tome ne želim pridavati pozornost, bitan mi je moj posao i ono što radim. Samo u posljednje vrijeme pomišljam kako bi trebao postojati beneficirani radni staž za novinare, ali i druga zanimanja gdje se radi s ljudima i u intenzivnim situacijama, kako bi mogli raditi zdrave glave.
Imala si situacije u kojima si se "zamjerila" onima koji se smatraju stupovima domoljublja i moralnih kriterija u društvu – tu se npr. vidio taj pokušaj da se pozornost skrene s teme i diskreditira tebe osobno. Kako si se nosila s tim manipulativnim metodama i situaciji da si na nišanu dijela javnosti?
Ja mislim da je moj posao domoljuban i da je to najveće domoljublje – kad ti, iz bilo koje pozicije, ukazuješ na ono što ne valja u želji da za buduće generacije to popraviš. Očekivala sam napade, znala da će uslijediti kad sam radila na određenim temama i bila sam spremna na to. Ne mislim da toga treba biti niti da je to u redu, ali znam gdje živim. Ima perioda kada se s tim teže nosim s napadima i optužbama, ali to je kada nisam u punoj snazi. Ali načelno mi je to samo još veća motivacija.
Koji ti je najteži slučaj kojim si se bavila?
To se nekako uvijek nadoveže na posljednji slučaj na kojem sam radila jer sam u tom trenutku u tome najdublje i to me najviše zaokuplja. Ali spomenut ću sudski spor koji je trajao sedam godina gdje je sud utvrđivao jesam li ja kao novinarka nekoga klevetala jer sam se, realno, bavila svojim poslom i nečim što je od javnog interesa. Po mom mišljenju, ovdje to nema nikakve opravdanosti ni logike – kada se sudi novinarima jer rade svoj posao, tu nešto ne štima.
Ali evo što me posebno šokira u posljednje vrijeme: dugoročnost sudskih sporova. Imamo dugoročne i puno duže od sedam godina sporove o skrbništvu nad djecom među roditeljima koje pravosuđe omogućava. Uvid koji sam ja stekla i strana istraživanja pokazuju da su dugoročni sporovi često nastavak nasilja nad žrtvom, najčešće ženom, a posljedično djecom. Tu sud postaje alat nasilja i produžena ruka nasilnika, a mora to znati prepoznati i zaustaviti za dobrobit djeteta.
Iz Ministarstva pravosuđa rekli su mi podatak da je najduži spor za skrbništvo nad djecom trajao 23 godine, što je duže od punoljetnosti jedne osobe. To je nenormalno.
Kada radiš na teškoj temi ili priči, u kontaktu si s ljudima i iz prve ruke doživiš njihove emocije. Kažu da novinarstvo treba biti objektivno i nepristrano kako bi priča bila dobra. Međutim, je li to zaista moguće?
Mislim da je novinarska objektivnost često floskula zbog koje danas mi u javnom prostoru imamo situaciju da su ravnozemljaši i znanstvenici ravnopravni sugovornici. To je ta kvaziobjektivnost, sloboda govora u kojoj svatko ima što reći i dolazi do relativizacije činjenica. Ali jedno su činjenice, a drugo su mišljenja i stavovi – samo, pod krinkom tog 'novinarskog objektivizma' pušta se sve i svašta.
Misliš li da bi upravo strast za poslom i emocije mogle doprinijeti više nego distanca? Nedostaje li empatije, topline, humanosti?
Novinarska profesija podrazumijeva empatiju. Ne možeš bez osjećaja za onog slabijeg, onog tko je u problemu, one koji su obespravljeni… Ti si tu kao novinar da im daš glas. Emocionalna distanca na neki je način potrebna da ostaneš hladne glave i ne poludiš nakon svake teme.
Kada noću u gluho doba nekamo idem, pogotovo dok je vani hladno, sjetim se da negdje postoje izbjeglice, ljudi s malom djecom koji hodaju kroz šume i ne znaju kuda idu i što će ih zateći. Kako se netko može ne solidarizirati s ljudskim bićem u takvoj situaciji?
Osobno nisam nikad uspjela o tome razmišljati kao 'samo o poslu' – nije to 'samo posao' ako se radi o ljudima, njihovim životima i sudbinama na koje će se odraziti. Ne moraš u potpunosti razumjeti nekoga, ali barem se probaj staviti u njegovu kožu i vidjeti zašto mu je teško. Kad to imaš na pameti, onda moraš imati empatiju.
Naprimjer, kada noću u gluho doba nekamo idem, pogotovo dok je vani hladno, sjetim se da negdje postoje izbjeglice, ljudi s malom djecom koji hodaju kroz šume i ne znaju kuda idu i što će ih zateći. Kako se netko može ne solidarizirati s ljudskim bićem u takvoj situaciji? Trebamo biti zahvalni što nismo u takvoj situaciji i činiti sve moguće da barem malo popravimo svijet u kojem se to događa.
I dalje smatram da je novinarstvo strašno važna profesija, jedan od stupova pravne države i zdrave demokracije
Dok si siguran u svom komforu, opravdavaš se na razne načine – drugi su si sami krivi i slično. A neki jednostavno nemaju doticaja sa svijetom izvan svog mjehurića. Otkud u tebi ti mazohistički porivi kad možeš imati manje stresan život pišući o manje „intenzivnim“ temama?
Kroz posao, kroz život, kroz ljude oko sebe… Samo se okreneš, pogledaš našu stvarnost i ne može te zaobići. Kad mi mlađi kažu: Joj, volio bih se baviti novinarstvom, ali ne znam kojom temom, ja kažem: Samo gledaj oko sebe. Što ti misliš da je važno reći, što bi trebalo popraviti, što je tema o kojoj bi trebalo raspravljati, što muči ljude oko tebe? Idi za tim.
Da se ne možeš više baviti novinarstvom, čime bi se bavila?
Ne znam čime točno, ali znam da bih na neki način i dalje bila društveno angažirana, sigurno.
Kada radiš na pričama, često otvoriš neku društvenu temu, tj. ranu. Ima li tu i lijepih trenutaka, osim, naravno, gesti zahvalnosti ljudi koje često dobivaš, kada doživiš neku malu pobjedu i kažeš sebi – e, to je razlog zbog kojeg se borim?
Događa se s vremena na vrijeme da se stvari pomaknu. Promijeni se zakon, makne se s pozicije netko tko je kriminalac, neka osoba ostvari svoje pravo, izvrši se medijski pritisak pa se problem prije riješi… Ne toliko često koliko bih htjela, ali dovoljno da bih osjećala da ima smisla.
Dakle, moguće je mijenjati svijet ako si pojedinac?
Kako da očekujem od drugih nešto na što sama nisam spremna? Neće se ništa promijeniti samo od sebe. Svatko može svojim individualnim djelovanjem doprinijeti, a onda se stvori kritična masa ili samo trenutak u kojem se stvari počinju mijenjati.
Može li pojedinac mijenjati svijet? Zvuči naivno, ali ja nakon svih ovih godina mislim da može.
Na koji način Danka sudjeluje u stvaranju i poticanju promjena u društvu, možete saznati na panelu "One pomiču planine" u sklopu Women's Weekend festivala, koji će se održati od 7. do 9. ožujka u Rijeci.