Uoči Paraolimpijskih igara u Parizu, razgovarali smo s Paulom Novinom, mladom parasportašicom koja je prve korake napravila u bazenu, a čiji nas je nepokolebljivi duh osvojio već u prvoj minuti intervjua.
Paula Novina ima 20 godina, dolazi iz Ivanić Grada, ali već nekoliko godina živi, studira i trenira u Zagrebu. Od najranijih dana bavi se plivanjem, a u ponedjeljak je spakirala kovčeg i zaputila se u Pariz na svoje druge Paraolimpijske igre koje počinju u srijedu, 28. kolovoza.
Da mi je netko rekao da ću sa dvadeset godina ići na druge Paraolimpijske igre, sigurno bih mu rekla da je lud, započela je Paula kroz zarazni smijeh. To je uspjeh o kojemu je maštala kao desetogodišnja djevojčica, dok je gledala trofeje svoje rođakinje tenisačice i sanjala da i ona jednoga dana njima puni police ormara u sobi.
Ne mogu kod mene ne postoji
Skromna, vedra, komunikativna i talentirana studentica druge godine Kineziološkog fakulteta pravi je dokaz da snaga dolazi iznutra.
Paula je rođena dva i pol mjeseca prije termina. Njezin je mozak ostao bez kisika, a posljedica toga bila je cerebralna paraliza, točnije, spastična dipareza. Liječnici su mislili da neće preživjeti, a čak i ako se dogodi čudo, postojala je tek neznatna šansa da hoda i govori.
Bio je to kritični period. Srce mi je prestajalo kucati, zaboravljala sam disati, a koža mi je bila gotovo prozirna. Kad sam se izborila za život, roditelji su počeli razmišljati kako da pokrenu moje tijelo. Na preporuku jednog doktora upisali su me na plivanje. Počela sam plivati s pet mjeseci, a u bazenu sam napravila i svoje prve korake, govori nam Paula.
Bazen je danas njezino prirodno okruženje
A napredak koji je ostvarila u vodi, ravan je čudu.
Zahvaćene su mi obje noge, ali sve drugo je u redu. Moja dijagnoza se vidi tek kad krenem hodati. Imam blago savijena koljena u hodu i jedna noga mi ide malo više unutra. Ljudi obično misle da sam ozlijedila koljeno, odnosno da imam problem samo s jednom nogom. Očito ne hodam toliko loše kao što mislim, govori nam Paula, ponovno kroz smijeh i nastavlja:
Meni to uopće ne smeta, hvala Bogu da imam dvije noge i da nisam u kolicima.
Svakodnevne obaveze mogu obavljati sama. Vozim automobil i potpuno sam samostalna, tako da vam mogu reći da moj invaliditet nikad nije bio prepreka, čak ni u najranijem djetinjstvu.
Jesi li ikad doživjela neugodnosti zbog svoje dijagnoze?
Mene roditelji nisu odgajali kao osobu s invaliditetom. Ne zato što su to htjeli sakriti, nego zašto su smatrali da rečenica "ne mogu" ne postoji.
Sjećam se situacije s treninga dok sam još bila dijete. Bile su tamo dvije curice i čudno su me gledale, još se nisu susrele s osobom s invaliditetom. Vidjele su da drukčije hodam pa im je to bilo zanimljivo. Došla sam do njih i pokrenula razgovor. Pitale su me što mi je s nogom, a ja sam rekla da sam se takva rodila.
Uvijek sam bila potpuno otvorena za pitanja i nikad mi nisu smetali pogledi.
Ljudi kad vide nešto na što nisu naviknuli, njima je to neobično. Ne mislim da ljudi misle nešto loše ako me malo čudnije pogledaju. Vjerujem da nemaju lošu namjeru, nego se to događa iz neznanja, a ja sam sretna da imam tu mogućnost neznanje zamijeniti znanjem.
Moji su se uvijek trudili da se smatram sposobnom osobom koja može što god naumi. Naučili su me da se za uspjeh mora puno raditi, ali i da su oni uvijek tu za mene, objasnila nam je Paula.
Ono što je na početku bila rehabilitacija, danas je njezin život
Trudila sam se i trenirala i dalje, a ubrzo su se počeli razvijati snovi i želje za nekim većim uspjesima. Htjela sam svoju ljubav prema sportu pretvoriti u nešto korisno i napraviti neku figuru za koju će drugi reći: Ona mi je inspiracija, ako može ona, mogu i ja.
Kad počneš razmišljati na taj način, vidiš da to možeš, da je to realna mogućnost i kreneš tim putem.
Sanjaš veliko, ali radiš puno
Trud i rad omogućili su joj da danas, kao dvadesetogodišnjakinja, možete biti ponosna na svoje velike sportske uspjehe.
Iza sebe imam tri svjetska prvenstva, tri europska prvenstva i Paraolimpijske igre. Plivala sam finala svih tih natjecanja (osim Paraolimpijskih igara u Tokiju) i osvojila brončanu medalju na posljednjem Europskom prvenstvu u Portugalu.
A moj glavni moto je:
Ne dopusti da ti najveći neprijatelj bude između tvoja dva uha.
To je moto prema kojem ja živim i u sportu i u životu općenito. Svi mi osjećamo iste emocije, samo je pitanje tko se kako nosi s njima, govori nam Paula.
Očekivanja u Parizu?
Ne volim imati očekivanja jer nije uvijek sve kao što piše na papiru. Svašta se može dogoditi. Najvažnije je da idem čiste glave. Oko sebe imam vrhunski tim – trener Ivan Perzel, psihologinja, nutricionistica, fizioterapeut…oni su dali sve od sebe i to mi daje veliku sigurnost i samopouzdanje. A i volim samu sebe iznenaditi.
Bit ću zadovoljna sa svakom utrkom koja bude osobni rekord. Hoće li to biti prvo, peto ili deseto mjesto, to je sasvim svejedno. Ali mogu obećati da ću dati maksimum od sebe, govori nam Paula i dodajte da je u kovčeg spakirala Bibliju, krunicu, dobru knjigu, ali i kavu – jer je čula da brojni sportaši na Igre nose svoju kavu. Bez tog toplog napitka, priznaje, ne može zamisliti dan.
Tko je Paula izvan bazena?
Paula izvan bazena je Paula koja se jako puno druži. Kad ne plivam jedem, spavam, gledam serije, igram PlayStation – FIFU i NBA, to mi je najdraža razbibriga. Gledam i nogomet, obožavam gledati nogomet.
Osim toga, igram jamb i kartam s ekipom. Ipak, najviše od svega volim biti sa svojim ljudima.
Bez obzira je li to moj dečko Danijel, druženje s najboljom prijateljicom, uživanje sa svojom obitelji ili odlazak kod bake – to me čini najsretnijom. Tako punim baterije. To je, pored zdravlja, najvažnija stvar na svijetu.
Upitali smo Paulu i tko je bolji u FIFI – ona ili dečko Danijel?
Uh, moram paziti što ću ovdje reći. Bit ću iskrena pa ću reći da je on dosta bolji, ali ponekad se dogodi neka sreća pa i ja pobijedim. Moram biti fer i dati mu to priznanje, iako priznajem da ne volim gubiti.
Što te motivira?
Unutarnja motivacija je kod mene uvijek bila broj jedan, ali i želja za dokazivanjem. Ja sebe volim izazivati i zadavati si zadatke koji su teži, baš kao što je i vrhunski sport.
Imam mlađeg brata i sestru pa želim njima, ali i drugim mladim ljudima, pokazati da ne postoji san koji je prevelik, ne postoji ograda koja je previsoka ako si ti stvarno spreman prijeći preko nje, zaključila je Paula.
Sretno, Paula, držimo ti palčeve i navijamo za tebe!