Svaki susret s ovim britanskim književnikom uistinu je nešto posebno. Dočeka vas s toplinom koju je teško opisati riječima, priupita kako ste, spreman je odgovarati na sva pitanja koja mu želite postaviti, nema nikakvih posebnih zahtjeva, a osmijeh ne skida s lica, čak i kada ga život ne mazi.
Istinski ga zanimaju i detalji o vama i vašem životu, a razgovor teče kao od šale. S vama vrlo rado dijeli i svoju ljubav prema električnoj gitari, Lego kockicama, dugim šetnjama i videoigrama.
Ono zbog čega ga vole milijuni ljudi diljem svijeta, a što je utkao u sve svoje knjige, on uistinu i živi – ljubav prema umjetnosti i pisanoj riječi, prema životinjama, prema djeci i svijetu oko sebe, držeći se skromnosti i jednostavnosti.
Njegovu toplinu već su davno primijetili i hrvatski čitatelji, pa na ovim prostorima ima svojevrsni status fenomena.
No što je to što čini njegove knjige posebnima? Kako u svaki novi naslov uspije utkati baš ono što svijetu treba više nego ikada?
Veliki Panda i Sićušni Zmaj prvi su likovi koje sam stvorio godinama unatrag. Da, sada sam im se vratio nakon dviju knjiga u kojima su glavni likovi bili mačka, štene i vuk jer su za mene zaista posebni. Odnos koji imaju Veliki Panda i Sićušni Zmaj je odnos na kojem se mogu prikazati mnoge životne teme, na kojem mogu istražiti dva glasa u svojoj glavi. Uistinu uživam crtati ih i raditi s njima, započeo je svoju priču.
Svijet je evoluirao toliko brzo da se naša tijela i kemija mozga još nisu ni stigli naviknuti na to
Da uistinu uživa u tome što radi te da se ne libi zagrepsti pod površinu ljudskih odnosa, pokazuju i teme koje obrađuje u Predivnom svijetu.
Veliki Panda i Sićušni Zmaj kreću na putovanje kako bi pronašli Najljepše Mjesto Na Svijetu, a put ih vodi kroz ruševine, obalu, planine, špilje, močvaru, pustu zemlju, provaliju i šumu, pri čemu svaka od ovih lokacija predstavlja jedan od izazova mentalnog zdravlja i ljudskog postojanja – gubitak, beznačajnost, ljutnju, strah, anksioznost, besciljnost, samoću, depresiju, a sve je to iskusio i sam.
Prema mom iskustvu, kada si primjerice anksiozan, trebaš trenutnu pomoć. Ne želiš čitati 200 stranica neke knjige za samopomoć koja će ti možda biti od koristi za dva tjedna. Anksioznost preuzima cijelo tvoje tijelo i trebaš nešto što će ti odmah donijeti olakšanje. Zato sam želio stvoriti knjigu koju možeš otvoriti na bilo kojoj stranici, u skladu s poglavljima, i pronaći misao koja će te u tom trenutku uzemljiti. Od deset stranica o anksioznosti, na kojima se nalazi po jedna ilustracija i kratka rečenica ili dijalog, jedna će rezonirati sa situacijom u kojoj se nalaziš, kaže.
Slično je i s temom kliničke depresije, sveprisutnijom u suvremenom društvu. Prema podatcima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u Hrvatskoj su depresivni poremećaji jedna od vodećih dijagnoza bolničkog pobola zbog mentalnih poremećaja.
Kada dugo bolujete od kliničke depresije, uistinu imate dojam kao da ste u mračnoj šumi, baš kao što je to opisao James u svojoj knjizi.
Upravo se zato mnogi koji pate od depresije prvi put osjećaju viđeno kada čitaju Predivan svijet. Osjećaju da ih napokon netko čuje i daje im glas spojem bajkovitih ilustracija i rečenica koje pogađaju u srž oboljenja.
Sve što mogu napraviti je davati najbolje od sebe. Kada radim sam u svojoj sobi, nikada ne znam hoće li to funkcionirati, hoće li pomoći komu. Sve što znam je da to pomaže meni jer zapravo pišem da bih pomogao sebi. No ljudi su vrlo slični. Način na koji se ja borim vjerojatno je nalik načinu borbe i mnogih drugih ljudi. Emocije u svima nama su poprilično slične.
Kada čujem da je nekome pomoglo ono što sam ja napisao, osjećam se fantastično. To znači da je knjiga ispunila svoju svrhu. Nemam fokusnu grupu koja bi čitala moja djela i davala mi povratne informacije. Naprosto pišem o onome što je u meni s nadam da će i drugome to biti od pomoći, govori nam James.
I uistinu, sve je veća potrebama za knjigama kao što su njegove – knjigama koje su nježne, umirujuće i koje nas vraćaju prirodi.
Svijet je evoluirao toliko brzo, posebno posljednjih desetljeća, da se naša tijela i kemija mozga naprosto još nisu ni stigli naviknuti na to. Inicijalno je naš svijet bio zamišljen tako da živimo u šumi, u malim grupama, a ne u gradskoj džungli, pomažući jedni drugima i pričajući si priče. Sve u nama dizajnirano je za potpuno drugi svijet od onoga u kojem živimo.
U ovom trenutku možete na mobitel dobiti poruku koja će vas uzrujati, no naša tijela nisu stvorena za takve svakodnevne stresove. Nekada je susret s tigrom uzrokovao stres, a ne poruka.
Mislim da je to fundamentalni razlog zašto je današnje društvo toliko disfunkcionalno. Mnogi od nas jednostavno se ne mogu nositi s tim, nego osjećaju veliku bol, ne znajući pravi uzrok toga, iskren je.
Sve što sam napisao sada je u stvarnom životu bilo testirano. Moja vlastita knjiga bila mi je utjeha
I tu do izražaja dolaze teme koje Norbury tako nježno prezentira čitateljima, baš u okruženju prirode koja liječi.
Za većinu ljudi ipak postoji izlaz, postoji način izlječenja. Prema mom iskustvu, ljudi koji se najviše muče ne vide izlaz. Misle da će njihovo stanje trajati vječno, da taj obrazac mučenja nikada neće nestati.
No kada vidite ljude koji su došli na drugu stranu, koji su pobijedili anksioznost i depresiju, počinjete shvaćati da možda i vi možete doći do boljeg života ako tomu pristupite na pravi način. No vrlo je teško to učiniti sam. Treba potražiti pomoć, zaista treba. Knjige mogu biti prvi korak u tome. Najvažnije je ne odustati od sebe, iskreno nam govori ovaj autor svjetskih bestselera.
Da odustajanje nije opcija, James je potvrdio i na vlastitom primjeru. Osim što je svih pet knjiga pisao kako bi pomogao samome sebi, tijekom pisanja ove posljednje preminuo je njegov brat Alan, rođen s oštećenjima sluha i s teškoćama u razvoju. Ironija je možda u tome što je njegova prethodna knjiga, Tragom Mjeseca, govorila upravo o tome – nošenju s gubitkom drage osobe.
Likovi su predstavljeni u naizgled jednostavnom okruženju, često prirodnim pejzažima poput šuma, rijeka ili planina, pa takve ilustracije pružaju osjećaj smirenosti i harmonije.
Nikada prije nisam doživio smrt bliske osobe. Dosad su to bili moji kućni ljubimci, koji su meni bili poput obitelji. O njima sam pisao. No ovo je bilo prvi put da sam se susreo s nečim ovakvim. Ulovio sam samoga sebe da razmišljam o prethodnoj knjizi i savjetima koje ondje nudim čitateljima. Sve što sam napisao sada je u stvarnom životu bilo testirano. Moja vlastita knjiga bila mi je utjeha. Osim toga, najviše mi čitatelja piše baš o toj knjizi, više nego o svima ostalima. 'Tragom Mjeseca' daje im nadu kako nastaviti dalje, pa tako i meni.
S osmijehom na licu prisjetio se brata, njegove ljubavi prema animiranim filmovima i crnom humoru, pa je zaključio da bi Alan, kada bi mogao vidjeti Predivan svijet, bio oduševljen scenom u kojoj Sićušni Zmaj pada s mosta.
S takvim pristupom i vječnom vjerom u dobro u ljudima James Norbury nastavlja svoj rad, i to onaj za koji je uistinu rođen – pomaganje umjetnošću i toplom riječi za svakoga koga mu život dovede na put.