Generacija srednjih godina se boji. Za posao, egzistenciju, obitelj, financije. Strah odraslih ljudi poprima neočekivane oblike. Bojimo se policije, poreznika, ravnatelja, direktora, nadređenih, podređenih koji šuškaju, političara, moćnika, sudaca.
Sami sebe uvjeravamo da je najbolje šutjeti. Postoje ljudi koji će već nešto smisliti i odlučiti umjesto nas.
Jednom, ipak, voda dođe do grla. Zaboli nas nepravda, nejednakost, bahatost i sila. I onda se pokrenemo.
Svijetli primjer događa se ovih dana u mojim rodnim Vinkovcima. U centru grada, skriven kao u utrobi, nalazi se mali, gradski stadion. Naslušali se građani ovih godina obećanja što će se događati s njim. Obično oko izbora. Malo kažu da će ga prenamijeniti, pa će ga srušiti, a onda nešto graditi...
Godinama ništa. Zarasli "Lokosi" u travu, pojeo korov tribine, ugasili se reflektori. Pamti starija generacija "Lokose" u punom sjaju. Malonogometne turnire, košarkaške i rukometne utakmice. Ili, samo obično sjedenje na betonskim tribinama, grickanje sjemenki i druženje do sitnih jutarnjih sati.
Održavali se na tom malom stadionu koncerti urbane glazbe, rađale neke nove ljubavi, prošetavala nova garderoba.
Čitala sam krajem prošle godine da je počela gradnja novih "Lokosa". Negdje u parku Lenije. Oduvijek sam se ljutila na one koji ne znaju smisliti nešto novo, bolje, ljepše. Ćopaju, kao pitu, odsvakud pomalo pa na kraju ne bude ništa.
GRAĐANSKI AKTIVIZAM - podizanje svjesti građana/ki i o potrebi za aktivnim angažmanom i sudjelovanjem u društvenim procesima. Svojim primjerom stvaramo preduvjete za jačanje odgovornosti vlasti i nositelja svih javnih funkcija.
Jednoj grupi građana malo je prekipjelo. Bez političkih šalova, okupili se, donijeli alat i zavrnuli rukave.
Svaki ih je dan sve više. Alat nose od kuće, neki nemaju ni rukavice, dovedu i djecu koja se igraju. Ono što su napravili za nekoliko dana (počeli su 2.5.2018., samoinicijativno, njih nekoliko) vrijedno je svakog divljenja. Oteli su tribine korovu, samoizniklom drveću, građevinskom otpadu koje je netko bez problema odbacivao u središtu grada. Odjednom, krugovi dobrote su se počeli širiti. Dolazi sve više ljudi, ugostitelji ima doniraju hranu i piće.
A oni? Ne odustaju. Netko je stavio lokot drugi dan. Probao ih spriječiti, zaustaviti.
Po upisima na društvenim mrežama, oni i dalje rade. Svaki dan zakazuju kada počinju raditi sutra. Fotografiraju prije i poslije.
Citat Slobodnake Bobe Đuderije s njihove stranice govori što žele: Treba činiti dobro do iznemoglosti, treba užasnuti svemir dobrotom onako kako smo mi užasnuti količinom zla na svijetu. Treba činiti dobro do granice gluposti. I preko nje. I kada nema nikakvog razloga, treba činiti dobro. Treba namjerno, svaki dan, nekome stopliti dušu. Treba zbuniti svemir. Treba činiti dobro i kada se dobro dobrim ne vraća. Treba, usprkos svemu. Treba, jer je to jedino i jer ništa nema smisla. I jer je jedini udar na besmisao - to dobro. Treba činiti dobro i kada pomislimo da ni činjenje dobra nema smisla. Samo besmisleno dobro mi miriše na neki smisao. Savršeno, čisto dobro, bez ikakvog smisla.
Svojim primjerom pokažimo djeci, učenicima i mladima da ponekad ne treba čekati nikoga. Jednostavno, u jednom trenutku treba reći da je dosta.
Odbijaju politiku. Kažu da osjećaju ponos.
Pokazuju primjerom da se "Lokosima" može vratiti ona prvotna namjena...pješke, polako, do centra grada. Zaigraj što voliš, treniraj, druži se, navijaj, upoznaj nove ljude, izađi iz kuće.
Ova me priča raznježila, potresla i ohrabrila. Vratite emocije u gradove. Lako je rušiti, prekopati, zaboraviti. Idemo održavati ono što imamo, naučimo se nadograđivati.
Svojim primjerom pokažimo djeci, učenicima i mladima da ponekad ne treba čekati nikoga. Jednostavno, u jednom trenutku treba reći da je dosta.
Oni uče od nas.
Ja ću u petak, s hladnim pićem, na moje "Lokose".
Možda ne mogu biti od fizičke koristi, ali mogu pisati o njima.
Mogu im zahvaliti što ću imati priliku sjesti na tribine moje mladosti i navijati opet. Navijati za njih, za akciju, za čovjeka.