Gotovo kao da nam se želi poručiti da još uvijek moramo kopati po svojim traumama, da moramo uvijek iznova nešto popravljati na sebi pa ćemo tek onda, s još jednim tečajem ili s još jednom pročitanom knjigom, biti najbolja verzija sebe.
I ja sam bila na tom putu. Prije nekoliko godina počela sam hodati na psihoterapiju.
Kada me tko pita o određenoj tehnici rada na sebi, vježbi disanja, otkrivanja svoje svrhe, procesa koji se događaju u tijelu tijekom traume ili pokušaja oporavka nakon izlaska iz takve situacije, teorijsko znanje s praktičnim primjerima sipam kao iz rukava.
Bila sam uvjerena da moram savladati sve teorijsko znanje kako bih se mogla riješiti trauma iz djetinjstva, kako bih mogla ući u srž onoga što mi se dogodilo i objasniti si zašto mi se to dogodilo te zašto i danas u određenim situacijama reagiram na jedan, a ne na drugi način.
Nije li bilo dovoljno plakanja i kopanja?
Međutim, dok sam slušala predavanje na još jednoj radionici, shvatila sam da poznajem praktički svaku rečenicu koju je predavačica izgovorila. Očito je za svoju pripremu koristila literaturu koju sam ja već odavno iščitala, a krenula sam na tu radionicu jer sam bila uvjerena da moram saznati još novih informacija kako bih se pokrenula i kako bih bila bolje.
Usto, prijatelj mi je uputio rečenice koje su me prodrmale: Nije li bilo dovoljno plakanja i kopanja? Nema toga što ne znaš, drugima uvijek pomažeš, a sebi ne. Kada misliš naučeno primijeniti i na svoj život?
Očito sam morala sagledati situaciju iz tuđe perspektive.
Bilo da se radi o još jednoj zvučnoj kupki, o još jednoj vođenoj meditaciji ili još jednoj knjizi koja obećava konačne odgovore, dolazimo do točke zasićenja. I tada se otvara važnije pitanje od onoga o tome što još moram naučiti, a to je – što sam od naučenog zaista počela i živjeti?
U tom prijelazu iz razumijevanja u primjenu krije se najveća promjena. I zato, umjesto da dodajemo još jednu metodu na već prepun popis, možda je vrijeme da se vratimo osnovama i sebi.
Napredak nije trenutak u kojem više nikada nećemo biti tužni
Prije svega, korisno je priznati si da više informacija ne znači nužno i više promjene. Često je upravo suprotno te nas preopterećenost znanjem može paralizirati.
Zato je prvi korak svjesno stati. Ne upisati još jedan tečaj. Ne kupiti još jednu knjigu, nego si dati prostora da nam se slegne ono što već znamo.
Zatim dolazi ono što je najteže: odabrati jednu stvar i početi je primjenjivati. Ne deset tehnika disanja, nego jednu. Ne pet različitih pristupa postavljanju granica, nego jednu konkretnu rečenicu koju ćemo izgovoriti sljedeći put kada se nađemo u situaciji koja nas iscrpljuje. Promjena se ne događa u teoriji, nego u malim, često neugodnim, ali stvarnim trenutcima svakodnevice.
Istinska promjena ne događa se kada pročitamo još jednu knjigu, nego kada, usred sasvim običnog dana, napravimo drugačiji izbor nego jučer.
Važno je i naučiti prepoznati kada rad na sebi postaje oblik izbjegavanja. Ako stalno analiziramo, ali ne djelujemo, možda zapravo pokušavamo ostati u poznatom prostoru, odnosno prostoru razmišljanja u kojem imamo kontrolu. Djelovanje, s druge strane, uvijek nosi rizik da ćemo pogriješiti, da ćemo biti odbijeni, da neće sve ispasti savršeno. No bez tog koraka nema stvarne promjene.
Jednako tako, korisno je redefinirati što uopće znači napredak.
Napredak nije trenutak u kojem više nikada nećemo biti tužni, anksiozni ili nesigurni. Napredak je trenutak u kojem primijetimo da reagiramo nijansu drugačije nego prije.
Primjerice, primjećujemo da se brže oporavljamo nakon udarca, da si dajemo više razumijevanja, da smo nježniji prema sebi, da ne ostajemo predugo u obrascima koji nas bole.
No ono što je možda najvažnije jest da si dopustimo odmor od rada na sebi. Ne u smislu odustajanja od vlastitog rasta, nego u smislu povjerenja da već sada znamo dovoljno za sljedeći korak.
Život nije projekt koji treba stalno popravljati. Ponekad je dovoljno živjeti ga.