U životu postoje trenuci koji nas probude brzinom svjetlosti probude iz svakodnevice. Jedan takav trenutak dogodio se mojoj obitelji prije skoro pet godina kada me mama navečer nazvala i rekla da je operirala tumor na dojci.
Taj mi je trenutak toliko urezan u sjećanje da čak znam kako sam i gdje sjedila, što sam nosila, šta sam jela nekoliko minuta prije toga, i da mi je kosa bila zavezana u punđu. O emocijama teško mogu pisati jer ne bi stalo na stranicu-dvije, koliko imam za ovu kolumnu. Od smrtnog straha, zbunjenosti, nemoći, do malog zadovoljstva jer je sve gotovo. Mama često zna spomenuti da sam jedina od tri sestre koja joj je postavila vjerojatno najgore pitanje koje možete postaviti u tom trenutku - hoćeš li ti umrijeti?
U tom trenu od straha sam izustila to odvratno pitanje osobi koju volim najviše na svijetu, ali to je valjda tako kada se nađete u teškim izvanrednim situacijama. Sada da okrenem malo na pozitivu, mama je dobro, zdrava je, ali to je bio dan koji je zauvijek promijenio kako gledam na zdravlje.
Odrastajući u obitelji liječnika, uvijek sam imala džoker-kartu kada bi imala neki problem sa zdravljem te je, srećom, to uvijek bilo nešto čime sam mogla peglati mamu, koja bi me dijagnosticirala u nekoliko minuta. Poslije mamine dijagnoze raka dojke prvi sam put osvijestila da se i mojoj mami, doktorici, može dogoditi nešto tako strašno i da nitko od nas nije imun na riječ od tri slova koja ulijeva strah i najhrabrijima.
Možda ovo sada zvuči glupo i naivno, ali zaista nisam prije razmišljala o zdravlju na taj način. Zdravlje, koje se nekada podrazumijevalo, odjednom je postalo kamen temeljac moje svakodnevnice. Opušteni stav prema redovitim pregledima i brizi o sebi zamijenjen je novim osjećajem budnosti. Počela sam ozbiljnije pristupati svojoj ishrani, fizičkoj aktivnosti te sam čak završila tečaj za instruktoricu pilatesa, koji je između ostalog bio inspiriran mojom mamom i potragom za zdravijim načinom života.
Odlučila sam postavljati ozbiljna pitanja doktorima, ne zanemarivati ono što osjećam i slušati svoje tijelo. Kratko i jasno, donijela sam svjesnu odluku preuzeti kontrolu nad svojim zdravstvenim putovanjem na proaktivan način koji daje prioritet prevenciji.
Njegujte sebe, idite na preventivne preglede i slušajte svoje tijelo
Mamina dijagnoza naučila me oslanjati se na nelagodu koju ne gledam više kao smetnju, već kao signal tijela koji mi daje do znanja da moram napraviti neke promjene. Tako sam i sama otkrila da imam iritabilnost crijeva na koju sam sumnjala, uklonjena su mi dva polipa na vrijeme te sada bez upitnika znam kako sama sebi pomoći.
Možda najvrjednije što sam naučila iz mamine dijagnoze jest to da se zdravlje proteže daleko izvan područja fizičkog. Ono obuhvaća holističko blagostanje uma, tijela i duha. Osim što hranimo svoja tijela redovito hranom, objeručke sam prihvatila i prakse koje hrane moje mentalno i emocionalno zdravlje.
Jedno bez drugog ne ide, bar kada sam ja u pitanju, te sam veliki zagovornik njegovanja mentalnog zdravlja. S dubokim utjecajem koji je mamina dijagnoza imala na moj život, ispunjena sam zahvalnošću za lekcije koje mi je prenijela, svjesno ili nesvjesno. Moja obitelj dobila je novu perspektivu - podsjetnik da cijenimo svoje zdravlje, da damo prioritet brizi o sebi i da svakom danu pristupamo s osjećajem zahvalnosti i pažnje.
Život je takav da često zaboravimo koliko smo sretni što imamo krov nad glavom, hranu na stolu i zdravlje, pa tek u situacijama u kojima nas viša sila ošamari otvorimo oči.
Nije to ništa čudno, samo smo ljudi, ali kada imamo drugu šansu, iskoristimo je maksimalno. Njegujte sebe, idite preventivne preglede i slušajte svoje tijelo koje će vam reći gotovo sve.
Svojoj mami, simbolu snage i otpornosti, dugujem između ostalog i vječnu zahvalnost što me natjerala da na svoje zdravlje gledam potpuno drugim očima.