Bojazan, tjeskoba, nepoznat osjećaj u nama koji ne jenjava i koji nam ne da da se nosimo s uobičajenim životnim situacijama poput odlaska na posao, upoznavanja novih ljudi ili bilo koje nove stresne situacije, ima svoje ime. Riječ je o anksioznosti, koja svakodnevicu može pretvoriti u pravu bitku.
Osim što drastično utječe na radnje koje se drugima čine kao najnormalnija stvar na svijetu, anksioznost osobe teško pada i njezinim bližnjima. Ipak, ovoj se mentalnoj bolesti posvećuje premalo pažnje, a sam pridjev „anksiozan“ često se pogrešno koristi.
Zato smo o tome što je anksioznost, zašto se javlja, kada prelazi u pataloško stanje i kako se uopće nositi s njome porazgovarali s liječnikom i specijalizantom psihijatrije Andrejem Proševom.
Kako nam kaže, radi se o jednoj vrsti osjećanja straha, odnosno strepnje koju netko osjeća kad procjenjuje da njegova cjelokupna životna situacija nadilazi njegove sposobnosti. Drugim riječima, osoba je anksiozna kad procjenjuje da nije u stanju izaći na kraj sa životnom teškoćama.
No, kako napominje dr. Prošev, vrlo je važno anksioznost razlikovati od straha, što se često tumači pogrešno.
Stresne situacije poput sudjelovanja u nesreći, gubitka posla, neočekivanog roditeljstva ili straha od budućnosti mogu uzrokovati pojavu anksioznosti.
Anksioznost je stanje u kojem je objekt nepoznat odnosno nedefiniran, opasnost i prijetnja dolaze iz samoga sebe, opis anksioznosti je nejasan, traje duži vremenski period, a osjećaj je vezan za budućnost. Kod straha objekt je poznat, opasnost i prijetnja dolaze iz okoline, opis je jasan, trajanje je obično kratko i akutnog tijeka. Dakle, završava čim nestane 'opasnost' ili 'prijetnja' poput važnog ispita ili sportskog natjecanja, kaže.
Ovaj se poremećaj može razviti prilikom suočavanja s novom životnom situacijom poput gubitka posla, nove roditeljske uloge, ali i stresnih situacija koje nas nepovratno mijenjaju, poput sudjelovanja u automobilskoj nesreći ili bilo kojeg drugog traumatičnog iskustva. Može biti izrazito neugodan jer osoba nerijetko ne razumije što joj se događa i na što reagira.
Upravo zato osoba pokušava definirati odnosno konkretizirati što se događa kako bi shvatila, lokalizirala i ograničila takav neugodan osjećaj, pa se zna dogoditi da se anksioznost često pretvara u fobiju i veže taj strah za određene objekte i situacije kako bi ih osoba mogla izbjeći, ističe dr. Prošev.
KADA NORMALAN STRAH PRELAZI U ANKSIOZNOST?
I dok je određena količina anksioznosti normalna kao reakcija na vanjske podražaje i rezultat adaptivne funkcije na okolinu te se može naučiti kontrolirati, problem nastaje kada ona prelazi u patalošku.
Do toga dolazi kada ljudi pogrešno procijene svoju sposobnost i težinu određene životne situacije. Tada anksioznost postaje patološko osjećanje. Prisutna je još dugo nakon proživljenog stresa ili prestanka opasnosti te remeti funkcioniranje osobe u svakodnevnim situacijama, kaže dr. Prošev.
Upravo je to vrijeme kada mnogi posežu za lijekovima, često kod liječnika obiteljske medicine, nastojeći tako privremeno „riješiti“ svoj problem kako bi mogli funkcionirati u svakodnevici. I tu nastaje začarani krug iz kojeg je nemoguće izvući se bez primjerene terapije.
Ako anksioznost značajno utječe na aktivnosti pojedinca i njegov svakodnevni život te dolazi do situacije kada je bez veće doze tableta nemoguće funkcionirati, potrebno je cjelovito liječenje. Ono se provodi i farmakoterapijom, ali i neizostavnom psihoterapijom, kaže liječnik te dodaje da bi lijekovi, u prvom redu anksiolitici i antidepresivi, trebali biti samo sporedno sredstvo u liječenju.
Naime, u situacijama kada je anksioznost rezultat pogrešne procjene da se netko osjeća nesposobnim za nošenje sa životom, psihoterapijom se može pomoći osobi da promijeni sliku o sebi te da ne preuveliča zahtjevnost životne situacije.
Za to se najčešće koristi kognitivno-bihevioralna terapija koja uključuje kognitivnu terapiju-izlaganje, trening socijalnih vještina, učenje tehnika opuštanja. Kognitivna terapija usmjerava se na problematične načine razmišljanja i propituje takve obrasce naučenog razmišljanja. To uključuje rad na negativnim mislima i vjerovanjima o sebi i drugima koja stoje u njihovoj podlozi.
Koriste se i tehnike opuštanja da bi se osoba naučila opustiti, prvo u situacijama koje joj ne izazivaju anksioznost, a onda i u onima koje izazivaju, govori nam dr. Prošev te ističe da pritom od velike pomoći mogu biti i vježbe disanja i opuštanja.
Osoba je anksiozna kad procjenjuje da nije u stanju izaći na kraj sa životnom teškoćama.
Napominje i da se također primjenjuju i egzistencijalno-humanistička te psihodinamsko-psihoanalitička terapija, a koja će se vrsta odabrati, ovisi o tome koja od njih najviše odgovara pojedinom pacijentu sukladno njegovoj strukturi ličnosti.
ZAŠTO SAMO LIJEKOVI NISU DOVOLJNI?
U brojnim je situacijama neizostavna i pomoć lijekova čiji je cilj umanjiti anksioznost, ublažiti izbjegavajuće ponašanje, umanjiti tjelesne simptome te poboljšati funkcioniranje bolesnika i njegovu kvalitetu života.
No problem nastaje kada ih osoba koristi bez istodobne psihoterapije. Na taj način samo na neko vrijeme maskira problem i ne rješava uzrok patološke anksioznosti.
Štoviše, dugotrajno uzimanje lijekova može stvoriti naviku i osjećaj da će se uz pomoć lijekova sve riješiti, a sve to može drastično utjecati ne samo na kvalitetu života oboljelog pojedinca nego i na živote njegovih bližnjih.
ZAŠTO JE NUŽNO SHVATITI ŠTO JE ANSKIOZNOST I ZAŠTO SE JAVLJA?
U pravilu je ljudima lakše kada znaju da anksioznost ima svoju logičnu pozadinu i da je ona upravo rezultat njihove procjene sebe i svoje životne situacije. Za svoje dobro i dobro naših bližnjih svakodnevno bismo trebali raditi na svojoj emocionalnoj pismenosti, odnosno sposobnosti da imenujemo svoja emocionalna stanja, zaključuje dr. Prošev.
Praksa pokazuje da je čak i kod generaliziranog anksioznog poremećaja, odnosno dugotrajne anksioznosti, izlječenje moguće, no za svakog pojedinca njegovo će trajanje biti različito te će uključivati i uspone i padove. Ipak, priznavanje prisutnosti ovog psihičkog poremećaja prvi je korak u izlječenju.