Moderno roditeljstvo jede roditelje , a i njihovu djecu. Nekako su svi nervozniji. Majke pogotovo.
Možeš imati sve je najveća prijevara koju smo mi žene progutale. Možemo se zaposliti, biti odsutne od kuće kao i muškarci tijekom stoljeća, ali to ne znači da nas doma neće dočekati ista količina posla koju su domaćice radile oduvijek.
Nekad su prije majke bile domaćice i provodile su puno vremena sa svojom djecom. Današnje majke balansiraju između posla izvan kuće i obiteljskih obaveza, pokušavajući pritom biti prisutne majke kao one domaćice iz 70-ih godina. Pritisak društva da budemo jednako uspješne u poslu kao i kod kuće stavio je ogroman teret na leđa mnogih majki. I zato ne čudi podatak da danas majke provode jednako mnogo vremena brinući se o svojoj djeci kao i majke koje su ostajale kod kuće prije 50 godina. No uz koju cijenu?
Neispavane i premorene, pokušavajući da stignemo sve što se stići treba, postajemo nervozne. Nije isto biti domaćica i brinuti o djeci ili biti poslovno uspješna žena koja radi 8 i više sati da bi došla kući i radila sve ono što jedna tipična domaćica radi. I nemojte mi sad o supruzima koji pomažu, i dalje živimo u svijetu gdje iznimke potvrđuju pravilo.
To što moj i tvoj suprug pomaže u kućanstvu više nego njihovi očevi apsolutno ne znači da je majkama danas lakše.
Žena ne može sve stići
Možeš raditi, pod uvjetom da dođeš doma i obaviš sve kućanske poslove kao da ti je to hobi, nasmiješeno priča jedna standup komičarka, Jeste li kad čuli da žena ima dvostruku obitelj? Muškarci to mogu, oni sve to stignu, ali koja bi žena htjela održavati dva kućanstva?
Haha, nasmijale smo se, ali gorko. Istina je. Žena ne može sve stići. Ali nas uvjeravaju da možemo pa onda razvijemo tjeskobu, počnemo biti nervozne i uglavnom ispadamo histerične ku*ke. Što mislite tko razvije više nesanice, žene ili muškarci? Tko više obolijeva od autoimunih bolesti koje pokreće stres? Znate odgovor.
Ne možemo imati sve. Ne pod cijenu nečega, a to je uglavnom zdravlje.Drage starije generacije, drage bake i tetke, danas je puno teže odgajati djecu. Pritisak je veći i na nas same i na našu djecu za koju smo odgovorne.Prije su djecu odgajale zajednice. I djeca su se igrala.
Kad je moja nona domaćica kuhala ručak, djeca su se igrala u dvorištu zajedno s drugom djecom, a na njih bi pazila budna oka starijih mještanki. Kad je moja zaposlena mama kuhala ručak, i dalje su se djeca igrala vani s drugom djecom, tu negdje ispod prozora.
Djeca pokušavaju biti puno toga
Nitko nije išao na neke aktivnosti. U mom razredu tek je jedna cura išla na satove engleskog, i to tamo u 7. razredu. Danas gotovo sva djeca idu na engleski, još u vrtiću. Pa idu još na nogomet, judo, plivanje, balet, radionice za nadarenu djecu, satove gitare, karting ili nemam više pojma što.
Jer smo i djeci prodali "možeš biti sve što želiš". Pa djeca pokušavaju biti puno toga, nerijetko da zadovolje roditeljski ego i zasluže pohvalu kako je ono bolje od druge djece. Krenulo je s jednom izvanškolskoj aktivnosti, završili smo na njih 4-5. Natjecanje između djece, odnosno njihovih roditelja sve je jače.
Sad je pritisak već na vrtićkoj djeci da nauče čitati, brojiti do 10 i barem da znaju osnovnu razinu engleskog prije nego li dođu uopće u školu. Nije službeno, ali se "preporuča". Preporučili su mi to mnogi, nakon što sam ja izjavila bedasto kako ja nisam olovku znala držati kad sam išla u prvi osnovne, a engleski sam počela učiti u 5. osnovne.
Aktivnosti su pojele slobodno vrijeme
Sad ti je drugačije. Mala će ti doći u prvi razred, svi ti već znaju čitati, zbrajati i oduzimati, govore engleski…i onda je tempo brži, učiteljice se ravnaju po većini, a tvoje dijete onda zaostaje, postaje frustrirano… ovo je otprilike sažetak svih tih preporuka.
I tako su roditelji ove generacije značajno povećali količinu vremena, pažnje i novca koje ulažu u odgoj djece.
Prije su roditelji nakon posla odmarali. Puno je mama i tata redovito odspavalo popodne. Danas? Roditelji nakon posla najčešće razvoze djecu po aktivnostima. Vidjeli ste ih već. To su oni ljudi koji čekaju u autu sat vremena ispred neke zgrade. Ili se okupljaju u kafićima između 17 i 19 sati.
Aktivnosti su pojele slobodno vrijeme za igranje, ali pojele su i roditeljsko vrijeme za odmor ili neke kućanske poslove. Koji se sad rade navečer, često i nakon što djeca odlaze spavati. Kuhaju se ručkovi za sutradan ili se majke dižu ujutro u 5 da bi skuhale nešto zdravo za "poslije škole".
Prije su im to kuhale majke ili svekrve, odnosno one same jer su ostajale doma ili pak radile u smjenama koje su bile više family-friendly.
Tko će pričuvati dijete?
Veći dio svog postojanja na Zemlji, ljudi su živjeli u proširenim obiteljskim zajednicama, gdje su majke dobivale pomoć od mnogih drugih članova obitelji. Danas je to je još uvijek slučaj u brojnim društvima, no sve manje. Posebno u većim gradovima. Majke i očevi nerijetko su "usamljeni".
Nemamo kome ostaviti dijete., čujem stalno oko sebe. Nema tih susjeda, tetki ili rođaka koji će paziti i pomagati oko brige za djecu. U gradskom okruženju, teret brige o djeci često pada samo na jednu osobu ili roditeljski par. Koji se onda uglavnom prepire tko više pazi na djecu, tko je jučer vozio djecu, tko se dignuo ranije, tko je malu odveo zubaru, a tko se s njom igrao u parkiću.
I da, tko ostaje s djecom doma kad su bolesna? Pa se onda mora pravdati na poslu, imati manje šanse za karijerno napredovanje, mora nadoknađivati posao?
Ne čudi da se mnogi od nas osjećaju preplavljeno. Unatoč dadiljama koje donekle kopiraju te staru mrežu podrške. Tko ih, naravno, može ili želi priuštiti.
Nije teško imati sve, nemoguće je.