Svaki roditelj u Zagrebu danas je vjerojatno promislio „moglo je to biti u našoj školi, moglo je to biti moje dijete.“ I svatko je progutao knedlu, zahvaljujući u sebi da to ipak nije njihovo dijete. Jer moglo je biti.
Jednako kao što je nečije dijete bilo među ubijenima na koncertu Ariane Grande u Velikoj Britaniji, među norveškom djecom kad je Breivik krenuo u pohod, među djecom u Beogradu lani kada je jedno dijete iskoristio tatino oružje… a mislili smo da se to događa samo u Americi, kako je to danas izjavila jedna gospođa u Hrvatskoj.
Uvijek mislimo da se loše stvari događaju nekom drugom, da je nečije tuđe dijete grozno, a onda ponekad baš tvoje dijete postane ubojica. Ili se ponekad ne vrati iz škole. A ti još pamtiš što ti je reklo pred polazak u školu, što je imalo na sebi, sve ti je još živo i potpuno neshvatljivo.
Ja kao roditelj redovito na takve vijesti gutam knedle. Svake godine sve više tih nevidljivih knedli gutam. I uvijek mi prođe kroz glavu dobro je što mi je dijete još premalo. Tako se jadno tješim. Jer ne znam drugačije. Jer svaki put zanijemim.
Jutros sam plakala, ali bez zvuka. Kako ne otvaram portale najčešće do poslijepodneva, vijest o nečem zlom doznala sam s društvenih mreža. Prijatelji su počeli dijeliti crne fotografije i Zagreb slomljenog srca. U trenutku mi je srce krenulo luđački lupali. Otvorila sam portal i potonula. Čitala sam nijemo sve dok sam sve teže disala. Jedno je dijete umrlo, druga su ranjena. U Zagrebu, tu gdje živim!
Moje dijete nije u školi. Ali znam nekog čije dijete ide baš u tu školu i u prvim je razredima! Kad sam to shvatila, počela sam se tresti dok sam pisala poruku da provjerim kako je moleći boga u sebi da kaže sve je ok, nije on. Suze su samo krenule niz lice…Dobro da je nisam nazvala, ne treba tim roditeljima sada još tuđe drame.
Kad imaš dijete, automatski se postaviš u cipele roditelja koji je otvorio portal i pročitao da je neko dijete umrlo u toj školi gdje si ga jutros ostavio. Ne mogu niti zamisliti količinu horora koju su roditelji sve djece u toj školi prolazili dok su to čitali. Možda su ih i zvali sama djeca, ne znam, vjerojatno jesu jer vijesti se danas zbog mobitela šire puno brže. Znam samo da sam nijemo čitala to dok mi je srce lupalo u potpunom kontrastu s mojom zaleđenošću.
Moglo je to biti moje dijete. U mom slučaju da je starija samo dvije godine i da živimo u kvartu do.
Moglo je biti, ali nije. Nečije dijete jest.
Sjećam se svoje none kad mi je umrla majka. Rekla mi je Nadam se da nikad nećeš osjetiti bol kada tvoje dijete ode prije tebe. Tada se rasplakala kao nikad prije, ta čvrsta žena bila je sjena sebe. Bile smo dvije curice, jedna koja je plakala za svojom mamom, druga koja je plakala za svojim djetetom.
Preteško je pisati ovaj tekst, pretežak je ovaj dan za išta osim za zagrljaje. Volite jedni druge, nemam ništa pametnije za reći.