Roditelji pritom nerijetko osjećaju da bi se određene prekretnice trebale dogoditi upravo tijekom nekoliko tjedana godišnjeg odmora.

No što kada dijete svaki put zaplače čim mu voda dođe poviše koljena? Što kada odbija skinuti rukavice za plivanje ili se grčevito drži za roditelja?

Iako želja roditelja da dijete nauči plivati proizlazi iz brige za njegovu sigurnost, forsiranje može imati upravo suprotan učinak. Dijete koje osjeti da se njegov strah umanjuje ili ignorira neće ga lakše prevladati. Naprotiv, moglo bi ga doživjeti još intenzivnije.

Strah od vode nije tvrdoglavost

Odraslima more često predstavlja odmor i opuštanje. Djetetu koje se boji voda može izgledati golema, nepredvidiva i zastrašujuća.

Strah može nastati nakon neugodnog iskustva, primjerice gutanja vode ili iznenadnog vala. Ponekad se razvije i bez konkretnog razloga, jednostavno zato što dijete još nije steklo osjećaj sigurnosti u vodi.

Američka akademija za pedijatriju naglašava da je razvoj osjećaja sigurnosti u vodi jednako važan kao i samo učenje plivanja. Dijete koje vjeruje odrasloj osobi i osjeća da ima kontrolu nad situacijom lakše će usvajati nove vještine.

Svako dijete ima svoj ritam

Roditelji često uspoređuju svoje dijete s vršnjacima pa se mogu čuti rečenice poput:

Susjedov sin proplivao je s četiri godine.

Moja nećakinja već skače na glavu.

Takve usporedbe stvaraju pritisak, i roditeljima i djeci. Razlike u motoričkom razvoju, temperamentu i osjećaju sigurnosti sasvim su normalne. Neka će djeca već nakon nekoliko dana poželjeti zaroniti, dok će drugima trebati cijelo ljeto da se odvaže smočiti lice. To ne znači da zaostaju.

Cilj ovog ljeta ne mora biti plivanje

Možda zvuči neobično, ali ponekad je najveći uspjeh to što je dijete prvi put sjelo na rub bazena ili samo ušlo u plićak. Možda je prvi put dopustilo da mu voda dođe do prsa ili prvi put lupa rukama po površini vode.

Prskanje, skupljanje kamenčića, igranje loptom u plićaku ili lovljenje valova često su vrijedniji od još jednog pokušaja uvjeravanja da zapliva.

Sve su to koraci prema plivanju. Roditelji često gledaju samo krajnji cilj, a upravo mali pomaci grade osjećaj sigurnosti. Kada dijete osjeti da ga nitko ne požuruje, veća je vjerojatnost da će idući korak napraviti samo.

Samo ga baci u vodu nije metoda

Gotovo svatko zna nekoga tko će reći da je naučio plivati tako što ga je netko gurnuo u more ili bazen.

Takve priče možda nekome zvuče simpatično, ali psiholozi i pedagozi ih godinama ne preporučuju. Dijete koje doživi snažan osjećaj panike može razviti još veći strah od vode, a narušava se i povjerenje koje ima u roditelja ili drugu odraslu osobu.

Povjerenje je temelj učenja. Ako dijete vjeruje da ćete stati čim kaže da mu je dosta, lakše će se ponovno usuditi pokušati.

Ne oduzimajte strahu njegovo ime

Roditelji često žele umiriti dijete pa kažu rečenice poput Ma nemaš se čega bojati.

Iako je namjera dobra, takva rečenica ne umanjuje osjećaj straha. Dijete se tada može osjećati neshvaćeno, a može imati i osjećaj da ga se uopće ne čuje ili da njegov strah nije vrijedan pažnje.

Mnogo više pomaže priznati emociju. Možete koristiti rečenice poput:

Vidim da te strah.
Znam da ti je ovo teško.
Nećemo danas ništa na silu.

Takve rečenice ne hrane strah. One pokazuju da ga roditelj razumije, a upravo to stvara osjećaj sigurnosti.

Dijete ne mora proplivati da bi bilo sigurno

Naravno, dugoročni cilj jest da dijete nauči plivati. Plivanje je važna životna vještina i može doslovno spašavati živote. No sigurnost na vodi počinje mnogo prije samostalnog plivanja.

Dijete treba naučiti da nikada ne ulazi samo u vodu, da poštuje pravila na plaži ili bazenu, da sluša odrasle i da ne precjenjuje svoje mogućnosti. Jednako je važno da roditelji ni na trenutak ne smanjuju svoj oprez, čak ni kada dijete već zna plivati.

Nauči li pritom plivati, to je samo lijep dodatak ovogodišnjem ljetu.