Tog mi je jutra srce ubrzano lupalo. Detalje oko poslovnih obveza rješavala sam s grčem u želucu. Čak ni kava nije imala jednako dobar okus kao inače. Boljelo me čitavo tijelo. Jedva sam došla do frizera i tijekom tretmana na mobitelu tražila prijatelje medicinske struke u Zagrebu koji će mi olakšati bolove. Mislila sam da ću završiti na Hitnoj, no pretrage koje sam napravila nekoliko dana kasnije pokazale su da je za sve kriv – stres.

Zašto stres? Zato što sam te večeri pred poznatim i nepoznatim ljudima trebala imati promociju svoje knjige. To zvuči sjajno, zar ne? Ne i kada ste introvert i čitava vas javnost, osim nekoliko osoba koje jako dobro poznajete, percipira kao vrlo sramežljivu.

Da mi je kuna za svaki put kada mi je netko rekao kako sam sramežljiva, bila bih miljunašica. Da mi je kamenčić za svaki put kada su me ljudi kritizirali zašto sam tako povučena, već bih mogla izgraditi palaču.

Ona je takva.

Nju je svega sram.

Uvijek je tako tiha.

Pretiha je.

Ovo su samo neki od komentara koje sam slušala čitav život.
I znate li kada su te priče počele? U prvom razredu osnovne škole kada me učiteljica okarakterizirala kao povučenu, tihu i sramežljivu pred svim ostalim učenicima. Da, učiteljica kojoj sam se godinama divila i tek kao odrasla shvatila da je od nje sve počelo.

I što god ja pritom odgovorila, objašnjenje kao da je bilo izrečeno zidu. Došlo mi je da vrištim ili da si tiskam na majicu natpis:

Nisam sramežljiva! Ja sam introvert!

ZAŠTO POSTOJE DVA SUPROTNA POLA? 

Introverti su, prema psihologiji, osobe koje su radije same nego u društvu drugih ljudi jer se tako osjećaju najbolje. To su osobe koje vole svoj mir, a kada razgovaraju s drugima, vole se usredotočiti na važne stvari, ideje i planove, a ne na ogovaranje drugih ljudi. Uvijek promišljaju o onome što čuju, vrlo su dobri slušatelji te ljudi imaju povjerenja u njih.

Ne znam zašto se introverte percipira kao one s kojima nešto „nije u redu“, koje na neki način treba „popraviti“ i ukazati im na sve što rade „pogrešno“.

Biti u središtu pažnje izaziva im nervozu, a i najbolje rade kada su sami. Upravo im tada na pamet padaju najbolje ideje i planovi. Vrlo se teško otvaraju drugima te nerijetko ne znaju o čemu bi razgovarali kada upoznaju nekog novog, no pisano izražavanje nije im problem.

Oni naprosto drukčije reagiraju na svoju okolinu, a pojašnjenje toga krije se u genetskom kodu. Razlike između jedinih i drugih pokazuju se već u ranom djetinjstvu kao reakcije na vanjske podražaje. Introverti imaju pobuđeniji živčani sustav te im je razina pobuđenosti viša od ekstroverata, posebno ujutro, no do večeri je ona jednaka razini pobuđenosti ekstroverata.

Dakle, ni jedna ni druga osobnost nije bolja ili lošija – naprosto su različite.

Međutim, svijet je zamišljen tako da pogoduje ekstrovertima, potpuno suprotnima introvertima. Od ljudi se očekuje da na satima uvijek dižu ruku, da predavanja i seminare drže kao od šale, da bez imalo problema šire svoju mrežu kontakata i bez pardona naglašavaju svoje uspjehe. Ako to izostane, često su smatrani neuspješnima i neinteligentnima.

Na nastavnim satima u školo vrlo sam rijetko dizala ruku. Kada bih bila prozvana i uvijek znala odgovor, tek su tada učitelji primijeti što sve mogu. Jer sama nikada ne bih stavljala sebe u prvi plan i pokazivala što znam. Sjećam se čak i trenutka kada je razrednica zbog toga pozvala mamu na razgovor jer je „bilo neprihvatljivo da ne dižem ruku“. Da.

Uvijek mi je dugo trebalo da se otvorim novim ljudima, no jednom kada bih s njima kliknula, komunikacija je tekla bez problema. Međutim, uvijek mi je trebalo zaista dugo i tek bih se na kraju akademske godine ili na samom kraju nekog projekta u potpunosti otvorila.

Kako sam u posljednje dvije godine upoznala mnoštvo novih ljudi zbog raznih poslovnih suradnji, to je značilo i odlaske na kave s njima. I komunikacija je bila sasvim u redu kada bismo komunicirale ta druga osoba i ja, no ako je na sastanku bila prisutna i treća osoba, ja bih uvijek u potpunosti ispala iz razgovora.
I onda su me ponovno pitali:

Jesi li ti uvijek tako tiha?

A ŠTO JE S EKSTROVERTIMA? 

Ne mogu a da se ne zapitam zašto kao društvo uporno omalovažavamo introverte, dok ekstroverte tako uzdižemo? Zašto su jedni tako fantastični, a drugi tako „loši“?

Zašto naprosto jednako ne prihvaćamo i jedne i druge?

Koliko puta samo meni smeta kada su ljudi glasni, kada uporno sebe guraju u prvi plan, kada za sebe govore da su najbolji pa nikada nikome ne kažem (niti sam čula bilo koga drugoga da to kaže):

Joj, ti si tako glasan! Zar se ne bi mogao malo stišati i biti malo manje napadan?

Ili

Možeš li prestati biti tako dominantan u razgovoru i pustiti i druge da dođu do riječi?

Ne razumijem zašto se introverte percipira kao one s kojima nešto „nije u redu“, koje na neki način treba „popraviti“ i ukazati im na sve što rade „pogrešno“.

Je li netko zatvoren ili otvoren prema drugima, ni najmanje ne utječe na sve njegove kvalitete, na njegove snove, ideje i uspješnost u poslovnih poduhvatima.

Ne, s nama je sve sasvim u redu. Dakako, svatko od nas ima i svojih boljih i svojih težih dana, bez obzira na to kojoj skupini osobnosti pripadamo, no nečija narav, dokle god nikome ne čini štetu, zaista ne bi smjela biti predmet rasprava drugih ljudi.
Je li netko zatvoren ili otvoren prema drugima, ni najmanje ne utječe na sve njegove kvalitete, na njegove snove, ideje i uspješnost u poslovnih poduhvatima.

I možda su me upravo zato ljudi nakon uspješne promocije knjige obasuli komplimentima. Čini se da baš nitko nije od mene očekivao da mogu imati uspješan javni nastup i tako elokventno govoriti. U konačnici, nitko od tih ljudi nikada me ranije nije vidio u sličnoj ulozi.

Primila sam brojne čestitke na kojima sam beskrajno zahvalna, ali sam čula i komentare poput:

Bravo, tko bi rekao! Vidi se da imaš nastavničko iskustvo!

No jesu li te predrasude i tako niska očekivanja od mene kao introverta uopće bila potrebna? Razmislimo malo o tome.

Pročitajte i koja je dobra strana povučenosti, kao i kako introvert može postati odličan lider.