Kalendarski smo ugazili već duboko u jesen, a trgovine su se već počele puniti božićnim ukrasima, što znači da se polako ali sigurno bliži kraj ove godine.
To je ujedno i prilika da sami pogledamo unatrag i ocijenimo kako smo proveli proteklih deset mjeseci; jesmo li uspjeli održati ona nadobudna prvosiječanjska obećanja ili smo usred godine promijenili smjer, jesmo li si ispunjavali sitne želje ili se odlučili na velike korake.
Sve nam to mogu biti smjernice za definiranje ciljeva iduće godine, ali još uvijek stignemo preokrenuti i lošu godinu. Još uvijek ima vremena. I nekoliko je mjeseci dovoljno za veliku promjenu.
Evo što sam ja učinila ove godine.
NAPOKON SAM POČELA VJEŽBATI
Otkad znam za sebe, vježbanje i bilo kakav sport bili su mi izrazito mrski. Srećom, nisam imala zdravstvenih ili nekih drugih problema zbog kojih bih bila prisiljena vježbati – sve do prije godinu dana. Tada su se moji kilogrami vinuli u nebo, odjeća postajala sve uža, a nezadovoljstvo odrazom u ogledalu sve veće. Ukratko, nakupila sam 10 kilograma viška, nešto za što sam si obećala da se nikada neće dogoditi. I pokušavala sam vježbati. I nije išlo. Odustala bih nakon dva tjedna.
Izađite barem na trenutak iz svoje zone ugode i promatrajte što će se dogoditi. Kada ćete ako ne sada?
I onda me naprosto ove godine nešto puklo. Nije to bila nikakva novogodišnja odluka (jer znam da je se ne bih držala), nego sam se jedno jutro probudila i odlučila: danas idem kupiti tenisice za trčanje. I tako je sve počelo. Kilogrami se još nisu otopili do kraja, ali sam neki dan ujutro prije važnog sastanka uspjela zakopčati hlače koje dugo nisam mogla. Ne treba ni spominjati koliko je to utjecalo i na moje samopouzdanje na sastanku. Male pobjede!
PRIMILA SAM SE PISANJA KNJIGA
Već sam godinama u glavi imala neku ideju o tome da bih voljela napisati knjigu, iako nisam imala pojma kakvu. No nisam poduzimala baš ništa po tom pitanju. Drugi, koji su čitali moje novinarske tekstove i književne osvrte, govorili su mi da zaista moram napisati knjigu. Ako može ovaj i onaj, čija knjiga i nema neku vrijednost, onda možeš i ti, govorili bi. Ali i dalje nisam baš ništa poduzimala.
Bilo mi je potpuno nezamislivo da moje ime stoji na koricama knjige. Sve dok me jednog proljetnog dana, jednako kao i s trčanjem, nije nešto „lupilo“. Rekla sam si: „Napisat ću knjigu za djecu.“ I onda sam zaista počela pisati. Prvo je to bila pokusna priča kojoj je prethodilo istraživanje, pa više njih, pa izlaganje ideje jednoj izdavačkoj kući. I eto: knjiga je u procesu izrade i izlazi na proljeće. Neki dan sam pak primila poziv za pisanje još jedne slikovnice.
Jednog sam se jutra probudila i rekla: Danas idem kupiti tenisice za trčanje!
Da nisam zaista počela tipkati te svoje misli na računalu i samo dalje govorila kako bi bilo lijepo nešto napisati, danas ne bih imala ništa od toga.
OTIŠLA SAM NA GODINAMA ŽELJENO PUTOVANJE
Toskana! O, koliko sam samo puta u posljednjih nekoliko godina sanjarila o zelenim krajolicima Toskane, o posjetu Firenci, o jedenju talijanske tjestenine pod talijanskim nebom... I onda, u rano ljeto ove godine morala sam se uštipnuti da provjerim jesam li zaista upravo u toskanskoj vinariji.
Jesam, bila sam! I to samo zato što sam shvatila da je život prekratak za maštanje. Kada ću otići ako ne sada? Uštedila sam novac, unaprijed izvršila poslovne obaveze kako bih mogla uživati u nekoliko slobodnih dana i eto ga – život nikada nije bio ljepši nego tih nekoliko dana, a moja strast prema Italiji i učenju jezika samo raste.
OBNOVILA SAM STARE KONTAKTE
Znate li one kave o kojima se stalno dogovarate, no koje se nikada ne realiziraju? I tako prođu godine? E, pa upravo sam nekoliko takvih i ja imala. Sretneš se u gradu s nekim, pa slijedi ono pitanje o tome kako smo, na koje redovito kreće neiskren odgovor, te se završava obećanjem o odlasku na kavu koja se nikada ne pretvori u stvarnost.
Ove jeseni odlučila sam tome stati na kraj. Naime, pisanje jednog članka spojilo me s prijateljicom iz škole. Nakon toga smo se još jednom slučajno srele u gradu i onda odlučile da je naprosto vrijeme da se nađemo za istim stolom.
I tako smo proteklog tjedna, previše godina nakon završetka škole, pročavrljale o svemu što nam se dogodilo od dana mature. Iako je kava zbog poslovnih obaveza trajala tek jedan sat, ispunila me neopisivom energijom. Čitav dan nisam skidala osmijeh s lica i već planiramo idući sastanak na koji ćemo, nadam se, pozvati još jednu prijateljicu iz školskih klupa.
PRIHVATILA SAM NOVE POSLOVNE PRILIKE
Godina mi nije počela ni najmanje pozitivno što se tiče poslovnog aspekta, no u rano proljeće sve se nekako promijenilo nabolje. Naime, nakon izuzetno lošeg iskustva pisanja za jedan portal, odlučila sam da ne želim više imati baš nikakve veze s novinarstvom, nego raditi isključivo u području odgoja i obrazovanja. No računi i krediti su tu.
Tako sam, ne očekujući baš ništa, poslala nekoliko novih molbi kako bih, uz već postojeće poslove, nadopunila svoju kasicu-prasicu. A onda sam primila poziv koji je sve promijenio. Ne samo da sam ponovno počela pisati nove članke i uživati u tome, nego sam upoznala suradnice i nadređene o kojima sam ranije mogla samo sanjati.
Znate li one kave o kojima se stalno "dogovaramo", ali koje se nikada ne realiziraju? Nazovite danas prijateljicu koju niste vidjeli godinama.
Potom su se počele redati nove prilike, sudjelovanja na projektima o kojima sam nekada samo čitala, potom su stigle ponude za potpisivanje ugovora za knjige, držanje radionica za djecu i brojne druge mogućnosti.
Svega toga ne bi bilo da naprosto nisam napravila onaj prvi korak i rekla „Da“ svemu.
Ako sam ja uspjela, tada to zaista može svaka žena, neovisno o dobi. Upamtite, nikada nije kasno za promjene. Koliko god se ona činila malom u ovom trenutku, donijet će vam bezbrojne koristi.
Iako zvuči otrcano, činjenica je da se razvoj ne događa u zoni ugode. Iskoračite iz njega, barem na trenutak, te promatrajte što će se dogoditi. Kada ćete ako ne sada? Nemojte čekati 1. siječnja. Jesen je idealna za nove početke.