U srijedu je u medijima odjeknula vijest o čakovečkom profesoru koji je navodno fizički nasrnuo na učenike u jednoj strukovnoj školi. No nije me iznenadila ta vijest, za koju se ionako ispostavilo da nije točno prenesena, nego to što je hrvatska javnost prvi put otkako pamtim stala na stranu profesora.

Rad u školi iznimno je zahtjevan, da uopće ne ulazim u domenu mizernih plaća, prekovremenih sati i tone papirologije. Radeći u razredu, istovremeno morate paziti na dvadesetak učenika od kojih nisu svi zainteresirani za nastavu. U realnosti ne postoje idealni učenici kao u literaturi prema kojoj stječemo naše diplome.

Tek sam ulaskom u razred shvatila ono što nam je jednom još kao studentima rekao profesor na fakultetu: „Sve ovo što sada učite past će u vodu kada stupite u razred.“ I itekako je bio u pravu!

Rad u školi jedan je od najstresnijih poslova

Od dvadesetak učenika možda je njih petero zainteresirano za nastavu. Ostalima se spava, dovikuju se, gube vrijeme na mobitelu, maštare o svojim simpatijama, pišu zadaću za idući predmet, šeću razredom i slično. Dakako, uvijek postoje iznimke i, srećom, susrela sam i takve učenike s kojima je bio užitak raditi i koje i danas pamtim.

Ono što se događa u školama, polazi od kućnog odgoja.

No bilo je i onih koje ni profesori s tridesetak godina radnog iskustva nisu mogli savladati, onih za koje ste znali da ulaskom na njihov sat ulazite u minsko polje. Provokacije učenika nisu ništa strano bilo kome tko radi ili je radio u školi. I upravo zato znam da je spomenutom profesoru njihova provokacija bila kap koja je prelila čašu.

Kako biste se vi osjećali da vas tik prije mirovine 16-godišnjaci u strukovnoj školi gađaju kredama? Dobacuju komentare? Zar ste zato išli na zahtjevan fakultet i čitav život proveli u školstvu, svakodnevno radeći na sebi?

Ne, niste. I vama bi „puknuo film“ prije ili kasnije.

Zašto je uopće moralo doći do toga? Zato što profesori i učitelji u Hrvatskoj nemaju nikakvu realnu pravnu zaštitu. Nemaju baš nikakvu psihološku pomoć koja im je itekako potrebna jer se rad u školi, prema brojnim istraživanjima, smatra jednim od najstresnijih zanimanja na svijetu, uz bok s vatrogascima.

Dakako da nema opravdanja za njegov čin, ali nema ni za čin spomenutih učenika.

Javnost složna
I ono što me iznenadilo u cijeloj priči, i to začudo pozitivno, jest to što je hrvatska javnost prvi put otkako ja pamtim stala na stranu profesora.

Gotovo nitko od čitatelja portala koji je prvi prenio tu vijest ne odobrava nikakav čin nasilja, no svjesni su toga da je način na koji se dio današnje mlade populacije ponaša prevršio svaku mjeru.

Prošećete li parkom kada učenici idu s nastave, boravite li u tramvaju ili bilo kojem drugom javnom prijevozu, dovoljno je i nekoliko minuta da shvatite kako danas odgajamo našu djecu. Psovke, međusobna ruganja i ogovaranja profesora i roditelja samo su dio onoga što možete čuti.

Dakako, nisu sva djeca takva. Nedavno sam u tramvaju čula dvoje gimnazijalaca kako raspravljaju o debatnim grupama, o profesorici koju iznimno cijene, o planovima za fakultet. Njihovi su roditelji napravili odličan posao u odgoju svoje djece.

Rad u školi jedan je od najstresnijih poslova

Jer, u konačnici, kako se djeca ponašaju, ne ovisi ni o čemu drugome nego o kućnom odgoju.

Kako je u jednom desetljeću sve uništeno?
I upravo je u tome čitav problem našeg društva. Kada sam ja bila maturantica, prije nešto više od desetak godina, nije nam padalo na pamet ovako se ponašati.

Pamtim još i osnovnoškolske dane kada se nisam usudila išta odgovoriti učiteljima. No, s druge strane, nije ni bilo takvih situacija koje bi zahtijevale moju reakciju ili pak reakciju nekog od učenika. U mojoj osnovnoj školi i gimnaziji vladala je potpuno drugačija atmosfera nego što vlada sada. I to mi je čitavog života ostalo u sjećanju.

Zato sam, kada sam nakon diplome ušla u tu istu osnovnu školu koju sam ja nekada pohađala, ostala šokirana zatečenim stanjem. Pamtila sam je kao jedno od najljepših mjesta na svijetu, a našla je u potpunom rasulu u kojem je vrijeđanje učitelja kao „dobar dan“, u kojem je ponekad i ravnatelj nemoćan spram dobro poznatih problematičnih učenika, u kojem se umjesto „Vi“ učitelju govori „ti“, u kojem se automobile učitelja gađa snježnim grudama ili se pak na njih urezuje nožićem.

Kako je moguće da je u nešto više od desetljeća baš sve pošlo po zlu? Jasno je da nas je ekonomska situacija uništila, da roditelji jedva preživljavaju i nemaju vremena baviti se djecom, da nad njima vise opomene pred ovrhu, da ne znaju koji će račun prvo platiti. Sve to itekako dobro znam. No pogreška koja se radi jest ta što djecu smatraju onima koji ništa ne vide, onima koji su nezreli i nemaju pojma o svijetu.

Međutim, djeca itekako dobro znaju kada se u domu događa nešto loše, kada se nema za hranu, kada brak roditelja puca po šavovima. I tada sve što vide upijaju kao spužva. U takvim situacijama dolaze u školu željni pažnje, željni ljubavi. Problem nastaje kada ne znaju kako to izraziti. Oni svoju potrebu za pažnjom demonstriraju ponašanjem koje redovito prevrši svaku mjeru. I ne vide u tome ništa loše. Kako i bi kada drugačije nisu nikada vidjeli? To je njihov poziv u pomoć koji ne znaju izraziti riječima.

Kakvu budućnost ostavljamo djeci ovakvim odgojem u kojem ih tetošimo kao mimoze, u kojem je samo njihova riječ važna, a u kojem su odrasli na posljednjem mjestu?

Opet, kako bi kompenzirali loše obiteljske odnose, roditelji često popuštaju svome djetetu, opravdavaju mu izostanke, puštaju ga da bude vani do kasnih noćnih sati, staju na njegovu stranu kada učini nešto loše jer misle da mu tako pomažu i štite ga.

Učitelji i roditelji moraju biti partneri
Koliko se često razbacujemo krilaticom da su djeca naša budućnost? Pa kakvu im to budućnost ostavljamo ovakvim odgojem u kojem ih tetošimo kao mimoze, u kojem je samo njihova riječ važna, a u kojem su odrasli na posljednjem mjestu?

Kada sam pročitala komentare podrške spomenutom profesoru, to mi je dalo nadu da možda ipak nije baš sve otišlo kvragu, da možda ipak u ovom društvu postoji neka mala iskra koja će rezultirati promjenom.

Učitelji ne mogu popraviti sav izostanak roditeljskog odgoja, no zato roditelji i učitelji mogu biti najbolji partneri kada to obje strane istinski žele. A to nam je, vjerujte, itekako potrebno.