Baka da više crtića.
Baka da više čokoladica.
Baka skuha i tri jela ako treba.
Baka ne traži da se igračke pospreme.
Baka ne sprema dijete u krevet točno u osam.
Kod bake je generalno opuštenije.
Baka više nema potrebu odgajati djecu, uvoditi pravila, inzistirati da se provode, jer realno djeca s bakom nisu ni stalno ni često ni predugo da bi baka to i mogla. Barem ne ona koja ne živi u istom kućanstvu s djecom.
I zato su bake većini djeci drage. Jer djeca ništa ne moraju i gotovo sve mogu. Bake uglavnom trče za djecom s tanjurom i vilicom, samo jesti se mora, pa makar to bilo i na trampolinu. Imam jednu fotografiju gdje moja svekrva hrani unuku u pauzama dok ova skače na trampolinu. Tipična baka, kao da je iz memeova izašla. Meni je to zapravo jako simpatično.
No što kad bake i djedovi rade s djecom ono što je roditeljima jedno veliko "ne"? Tu govorimo o nekim bitnijim stvarima od crtića, čokoladica i vremena za odlazak na spavanje.
Batine, religija, hrana, seksualnost, manjine kao sporne točke
Ako roditelji svoju djecu odgajaju bez batina, što ako baka ili djed lupe dijete? Kako se ponijeti prema šamaru ili "nevinom" udarcu po guzi?
Ako ste to vidjeli, reagirajte u trenutku, što smirenije i asertivno. Objasnite kako shvaćate da nije bila loša namjera već "odgoj", ali kako su se te metode pokazale lošima po mentalno zdravlje djece te su, između ostalog, i zakonom zabranjene. Nema "simpatičnog" udarca. Čak i udarac po pelenama posramljuje.
Ako roditelji svoju djecu odgajaju kao vegetarijanci, što ako baka i djed hrane dijete ćevapima i piletinom? I to još rade u tajnosti s onim „nemoj reći mami“?
Bez obzira što mislili o odgoju djece bez mesa (nisam vegetarijanka op.a.), raditi nešto iza leđa roditeljima je potpuni bezobrazluk i nepoštivanje. Osim ako to što roditelji rade ne ugrožava život djeteta.
Ako roditelji svoju djecu odgajaju van vjere, smiju li baka i djed voditi dijete u crkvu i učiti to dijete religioznim stvarima? I obrnuto, smiju li govoriti djetetu da boga nema ako roditelji dijete odgajaju u vjeri? Moj stav je čvrsto "ne". Jednako kao što to ne bi smjeli raditi odgajateljice u vrtićima ili učitelji/ce u školama.
Religija bi trebala biti privatna stvar, ne nešto čime mašemo okolo kao nekim dokazom da smo bolji ljudi od onih drugih. Ja koja sam odgojena u vjeri i išla na vjeronauk u crkvu još u vrijeme dok nas je išlo pet iz razreda, smatram da crkva nema što raditi u svjetovnim institucijama.
Ako roditelji svoju djece odgajaju prema bilo kojim drugima načelima koje su nerijetko ili-ili u našem društvu (bilo da se radi o političkoj ili seksualnoj ideologiji), djed i baka moraju poštovati odluke roditelja. Možda su se oni u mladosti rugali jedinom dječaku na satu ritmike koji voli rozu boju i zvali ga pogrdnim imenima, ali to ne znači da moraju i vašu djecu učiti ruganju.
Možda baka i djed nisu tolerantni prema imigrantima, ali to ne znači da trebaju puniti glavu vašem djetetu protiv "obojanih", kako ih je nazvao jedan taksist s kojim sam se vozila nedavno.
Postoji puno drugih primjera, svaka obitelj ima neke stvari na kojima se generacije razilaze po pitanju odgoja. I ne tvrdim da je moj i suprugov odgoj bolji od nečijeg drugog, ali je takav.
Moraju znati koje se granice ne smiju prijeći
Ovo su dosta velike i bitne stvari. I o njima treba razgovarati u obitelji čim se djeca rode pa čak i ranije ako postoje naznake da će se drugi članovi aktivno uključivati u odgoj djeteta.
Bake i djedovi odgajani su u drugo vrijeme i možda imaju neka različita mišljenja od vas. I to je ok. Trebaju znati koji su vaši stavovi i koje su granice koje oni ne smiju prijeći, neće to "sami shvatiti." Ne treba reagirati naglo i burno nakon što se nešto dogodi, jer to obično bude kontraproduktivno.
Puno emocija uzavre pa se nerijetko dogodi da se dijete udalji trajno od bake i djeda, što opet nije najbistrija odluka osim ako potonji nisu zaista prešli sve granice pa vam dijete ima odjednom neobične priče, strahove ili modrice nakon dolaska od vaših ili partnerovih roditelja.
Mi smo čim se Mina rodila pričali o tome što su neke granice koje se ne smiju prijeći. Toga se drže, ali kako smo zapravo po puno pitanja dosta slični, onda to i nije baš teško. Ostale mekane granice su tu i zapravo su dobrodošle. Bake i djedovi su djeci posebna zona opuštanja, a tako je i našoj curici koja naprosto obožava provoditi vrijeme s roditeljima mog supruga.
I suprug kaže da su prema njoj 1000 puta mekši nego što su bili prema njemu, još se zna šaliti: Kako sad njoj to dozvoljavate, a meni niste?. Oni se samo nasmiju i kažu: Mi smo svoje obavili.
A što bi bilo da su suprugovi (ili moji pokojni) roditelji neposlušni pa tupe djecu nekim stvarima koje su nama nedopustive? Recimo da bi se svi puno manje viđali.
Jer onaj tko ne poštuje mene kao majku ili supruga kao oca zaista ne treba očekivati da mi poštujemo njih.
"Kuc kuc" nemamo tih problema. Neki moji prijatelji nažalost imaju i to je baš teško.
