Tijekom stoljeća povijesti likovne umjetnosti nastala su iznimna djela koja se smatraju nekima od najvećih dosega našeg čovječanstva. Njihova se vrijednost procjenjuje na milijunske iznose, no neka od njih tijekom umjetnikova života nisu uopće bila smatrana iole dobrima.
Iza nekih od njih kriju se pak priče koje zaslužuju posebnu priču. Umjetnici su u njih uložili mnogo vremena i unijeli inovacije u svijet umjetnosti.
Auguste Rodin: Mislilac
Mislilac je originalno kreiran kako bi bio dio mnogo većeg djela naziva Vrata pakla, i to na brončanim vratima jednog pariškog muzeja koji na koncu nikada nije bio sagrađen. Skulptura navodno predstavlja Dantea, književnika iz razdoblja predrensanse i autora Božanstvene komedije, a prvotno je nazvana Pjesnik.
Konstruiran je tako da gleda prema dolje i promatra krugove pakla, a samim time i razmišlja o sebi i svojim djelima. Međutim, ne slažu se svi stručnjaci s time da je riječ o Danteu zbog mišićavosti kakvu Dante navodno nije imao.
Zanimljivo je da je Rodin inspiraciju za to pronašao u portretu Lorenza di Medicija koji je napravio Michelangelo. Već je na svojoj prvoj izložbi postigao golemu popularnost i pohvale struke.
Skulptura je napravljena i u mramoru i u bronci, a njezina je veličina uistinu impozantna.
Čak šest metara velik Mislilac danas se nalazi u Muzeju Rodin u Parizu, dok su njegove kopije odnosno kasniji izlljevi u bronci rašireni diljem svijeta.
Leonardo da Vinci: Mona Lisa
Jedna od također najpoznatijih umjetničkih slika svih vremena ujedno je i jedna od onih o kojima se najviše raspravlja, u čiju se tajnu nastoji proniknuti, a često je i predmet krađa u filmovima i knjigama. Mona Lisa ili La Gioconda navodno je nastala prema ženi bogatog firentinskog trgovca, Lisi del Giocondo.
No tu nije riječ ni o kakvom romantičnom braku. Naime, prema Martinu Kempu i Giuseppeju Palantiju, autorima knjige o Lisi del Giocondo, njezin ju je suprug kupio kao jednu od mnogih robinja kada joj je bilo samo 15 godina, što je kod njega bila uobičajena praksa. S trgovinom robljem nije prestao ni kada su bili u braku.
Svoje 'Zvjezdano nebo' Van Gogh je naslikao gledajući kroz prozor umobolnice.
Što se tiče same slike, vjeruje se da je nastala na samom početku 16. stoljeća, Mona Lisin osmijeh već je stoljećima predmet rasprava likovnih kritičara. Nova istraživanja pokazuju da je upravo zbog braka u kojem je živjela imala melankoličan i tužan osmijeh.
Kao ikonska slika našeg čovječanstva, Mona Lisa je, naravno, bila ukradena. Vincenzo Perrugia, čovjek koju ju je ukrao iz Louvrea, želio ju je vratiti u domovinu, Italiju.
Čekao je dvije godine prije nego što ju je pokušao prodati firentinskoj Galeriji Uffizi, a potom je upravo zbog toga otkriven njegov identitet. Slika je vraćena u Louvre, gdje se i danas nalazi te je i dio ture inspirirane spotom Beyonce i Jay-Z-ja.
Van Gogh: Zvjezdana noć
Impresionistički nizozemski slikar koji je postao sinonim za visoku zapadnu umjetnost, a tijekom svog života nikada nije bio priznat, najpoznatiji je po svojim suncokretima i slici Zvjezdana noć.
Njegov doživljaj neba zapravo je apstraktno poimanje onoga kako je on zamišljao da bi moglo izgledati kovitlanje noćnog neba. Nebo je promatrao iz svoje sobe u umobolnici Saint Paul de Mausole smještenoj u srcu čarobne Provanse.
U tom je vremenu bolovao od akutne manije i delirijuma. Često se žalio na to da ne može spavati, halucinirao je i imao noćne more, a u pismima koja je razmjenjivao s bratom često je spominjao samoubojstvo. Nekoliko mjeseci prije nego što je naslikao svoju najpoznatiju sliku, mješavinu impresionističkom i ekspresionističkih elemenata, odrezao si je uho usred jednog od svojih napada.
Kada je slikao, stanje mu nije bilo ništa bolje. I zato to nije mirna noć, već su zbog prikazanog kovitlanja itekako živi svi elementi u prirodi. Kada se uzme u obzir da je to naslikao tijekom svog liječenja, jasno je što se događalo u njegovim mislima u tom vremenu. Nije poznato je li bio zadovoljan slikom jer ju je samo dvaput spomenuo u svojim pismima bratu, no napisao je da je sanjao o mjesecu i zvijezdama. Danas se čuva u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti.
Pablo Picasso: Guernica
Iza slike Guernica najpoznatijeg slikara 20. stoljeća, u privatnom životu vrlo kontroverznog pojedinca, krije se politički protest. Ulje na platnu više od 3, a šire od 7 metara u prepoznatljivom kubističkom stilu nastala je kao reakcija na događanja u Španjolskom građanskom ratu i bombardiranje grada Guernice.
Picasso je sjedio u pariškom kafiću i čitao novine kada je čuo vijest o događanjima u domovini. Tada je znao da mora napraviti upravo tu sliku.
Prvi je put predstavljena na izložbi u Parizu 1937. godine, a zbog snažnih antiratnih poruka, prikaza ranjenih vojnika uništenih lica i putem ubijenih civila, pokušale su je otuđiti Hitlerove snage tijekom Drugog svjetskog rata.
Sam je Picasso odbijao vratiti je u Španjolsku sve dok ne završi rat, pa je desetljećima putovala svijetom, od muzeja do muzeja, a na koncu završila u New Yorku.
Imala je iznimno velik utjecaj na novu generaciju umjetnika, poput Jacksona Pollocka, koji je svakodnevno odlazio u njujorški Muzej moderne umjetnosti i detaljno je promatrao. Slika je, na koncu, 1992. otišla na svoje posljednje putovanje i vratila se u domovinu, u Madrid.
Michelangelo: Svod Sikstinske kapele
Kapela u sklopu Vatikanske palače u Rimu jedno je od turistički najposjećenijih mjesta na čitavom svijetu, što i ne čudi kada se uzme u obzir da se na njezinu stropu nalaze djela jednog od najvećih umjetnika svih vremena, Michelangela. Na zidovima kapele nalaze se freske i drugih iznimnih umjetnika poput Botticellija, Perugina i Rosellija, no svod izaziva posebnu pažnju.
Picassova Guernica je desetljećima putovala svijetom jer njezin autor nije želio da se vrati u Španjolsku dok traje rat.
Njegovo je oslikavanje naručio Julije II., a Michelangelo, tada još mladić, na njemu je radio pune četiri godine. U to je vrijeme već bio poznat, ponajviše po svom Davidu, a napose je bila zapažena njegova sposobnost prikazivanja ljudske anatomije.
Na površini od gotovo 800 četvornih metara prikazao je Priču o postanku, a najviše pažnje oduvijek je bilo usmjereno na dio naziva Stvaranje Adama, danas jednu od najprepoznatljivijih slika na svijetu.
Kako bi dosegnuo strop, osmislio je drvene konstrukcije koje su bile pričvršćene za zidove umjesto za tlo, kako je do tada bila praksa. S obzirom na to da je izrađivao freske, boja se jako brzo sušila, pa je upravo zato strop podijelio u nekoliko cjelina i svaku radio zasebno, jednu po jednu.
Postoje glasine da Michelangelo nije ni želio oslikavati svod, nego se okrenuti arhitekturi i kiparstvu, a taj je utjecaj vidljiv i na samom svodu.