Morao sam proći s pet-nula, pospremati sobu mjesec dana, usisavati i prati kupaonicu, sve dok u prvom srednje konačno nisam dobio taj prokleti Spectrum ZX 48 Kb. Bio sam sretan točno deset minuta dok stari nije shvatio da bi se to čudo trebalo prikopčati na jedini televizor u stanu, pa me, shvativši da neće moći gledati Teme i dileme, Kino Oko, i što se god tad prikazivalo, izbacio s loptom na ulicu, i pokušao osposobiti neku sjevernokorejsku nakazu stariju od Dunava i Žuži Jelinek zajedno

Uslijedile su tri godine teže retardacije, u kojima sam stvarno previše vremena provodio buljeći u ekran s nacrtanim nogometnim terenima, puškama, laserima... A onda sam shvatio da se cure ne bare pričama o količini levela, nego pristupom i pogledom u oči. Otišao sam u JNA, vratio se dvadeset kila lakši, iskusniji i gluplji, opet upalio kompjuter i pokušao dovršiti najdražu igricu, neku glupu simulaciju nogometa u kojoj bih uvijek gubio u finalu.

Match Day se zvala, ali ni nakon tri dana kontinuiranog igranja nisam uspio pobijediti. Tada sam vodio 4:0 par minuta prije kraja, ali se čip u kompjuteru pobunio i ja sam opet izgubio. Šakom sam lupio komp, daska na kojoj sam igrao je pukla, i to je bila klinička smrt mog igranja virtualnih igara. Od 1990. sam tako – čist, i nemam više nikakve želje za PS drogom, Wiijima i sličnim glupostima. Odigram u društvu, i to je to, život je prekratak i prevrijedan da bih ga provodio sjedeći u sobi, gledajući što je u besanim noćima smislio neki tajvanski Ferovac.

Rok ne igra nogomet jer sam ja antitalenat, a umjesto igrališta danas imamo drogerije i parkinge, pa je ovaj splet istraživanja, igre skrivača, detektivskih priča i landranja po gradu – idealan za provesti par sati van kuće

I sve bi bilo u redu da moj jedini Junior, Rok Ribafishowsky II nije od nekog starijeg klinca čuo za Minecraft. I navukao se. Samo što on ima osam, a ne 15 godina, a ja na vlastitom primjeru znam da nije pametno da se navuče na to. Počeo je čak i pjesmice iz igrice pjevati, i općenito sam šokiran što je sve u stanju napraviti da bi dobio tih sat vremena preko vikenda kad se može majnkraftati. Majn Kampf, bokte, ne Minecraft.

Dijete u meni govori, pusti malog nek se veseli, kad ubije tih sat vremena, bit će orniji za sve, a možeš ga i ucijeniti da napravi sve za školu i u kući, pa da tek onda može igrati. Pa tako nekako i biva, za svaki neposluh se kažnjava skraćivanjem igranja, a jedino što je jače od tog kockastog, besmislenog kopuckanja praćenog iritantnim glasićima programera – zove se opet na engleskom – Geocaching.

Rok ne igra nogomet jer sam ja antitalenat, a umjesto igrališta danas imamo drogerije i parkinge, pa je ovaj splet istraživanja, igre skrivača, detektivskih priča i landranja po gradu – idealan za provesti par sati van kuće. Ukratko, neki Ameri su sakrili kutijicu s bilježnicom, skinuli koordinate GPS-om, napravili zagonetku i postavili je na internet. Kad nađete kutijicu, potpišete se, vratite je na isto mjesto, i upišete na netu. Jednostava i veselje.

Danas ima preko dva milijuna takvih kutijica, igra šest milijuna ljudi, a u Hrvatskoj se ovih dana očekuje jubilarni dvijetisućiti sakriveni Cache. Osim što razvija kombinatoriku, čita engleski, piše i lagano kopča strane svijeta, Rok je našao i škvadricu s kojom istražuje grad i okolicu, i uglavnom se sjajno zabavljamo. Pa ako vidite par kikića koji se zavlače pod klupice, penju po znakovima i drveću, tata makni one ljude s klupe, i veselo skaču s nekakvim kutijicama u ruci – to smo vam mi, Geocacheri!

Ponesite bateriju, kemijsku, neki štap, mobitel s aplikacijom i dobru volju, i krenite se igrati u prirodu, bacite oko na www.geocaching.com, i dajte juniorima priliku da budu istraživači/izviđači, jer sve je bolje od kompjuterskih igrica, barem dok vani nije kiša. Mi smo na 119 pronađenih komada, a ja sad idem isprintati kartu Maksimira jer je tamo riznica skrivenih kutijica, a sutra naš zajednički dan. Dole televizori i plejke, živio zrak i livade! Vidimo se u prirodi!