Uslijedile su tri godine teže retardacije, u kojima sam stvarno previše vremena provodio buljeći u ekran s nacrtanim nogometnim terenima, puškama, laserima... A onda sam shvatio da se cure ne bare pričama o količini levela, nego pristupom i pogledom u oči. Otišao sam u JNA, vratio se dvadeset kila lakši, iskusniji i gluplji, opet upalio kompjuter i pokušao dovršiti najdražu igricu, neku glupu simulaciju nogometa u kojoj bih uvijek gubio u finalu.
Match Day se zvala, ali ni nakon tri dana kontinuiranog igranja nisam uspio pobijediti. Tada sam vodio 4:0 par minuta prije kraja, ali se čip u kompjuteru pobunio i ja sam opet izgubio. Šakom sam lupio komp, daska na kojoj sam igrao je pukla, i to je bila klinička smrt mog igranja virtualnih igara. Od 1990. sam tako – čist, i nemam više nikakve želje za PS drogom, Wiijima i sličnim glupostima. Odigram u društvu, i to je to, život je prekratak i prevrijedan da bih ga provodio sjedeći u sobi, gledajući što je u besanim noćima smislio neki tajvanski Ferovac.
I sve bi bilo u redu da moj jedini Junior, Rok Ribafishowsky II nije od nekog starijeg klinca čuo za Minecraft. I navukao se. Samo što on ima osam, a ne 15 godina, a ja na vlastitom primjeru znam da nije pametno da se navuče na to. Počeo je čak i pjesmice iz igrice pjevati, i općenito sam šokiran što je sve u stanju napraviti da bi dobio tih sat vremena preko vikenda kad se može majnkraftati. Majn Kampf, bokte, ne Minecraft.
Rok ne igra nogomet jer sam ja antitalenat, a umjesto igrališta danas imamo drogerije i parkinge, pa je ovaj splet istraživanja, igre skrivača, detektivskih priča i landranja po gradu – idealan za provesti par sati van kuće
Dijete u meni govori, pusti malog nek se veseli, kad ubije tih sat vremena, bit će orniji za sve, a možeš ga i ucijeniti da napravi sve za školu i u kući, pa da tek onda može igrati. Pa tako nekako i biva, za svaki neposluh se kažnjava skraćivanjem igranja, a jedino što je jače od tog kockastog, besmislenog kopuckanja praćenog iritantnim glasićima programera – zove se opet na engleskom – Geocaching.
Rok ne igra nogomet jer sam ja antitalenat, a umjesto igrališta danas imamo drogerije i parkinge, pa je ovaj splet istraživanja, igre skrivača, detektivskih priča i landranja po gradu – idealan za provesti par sati van kuće. Ukratko, neki Ameri su sakrili kutijicu s bilježnicom, skinuli koordinate GPS-om, napravili zagonetku i postavili je na internet. Kad nađete kutijicu, potpišete se, vratite je na isto mjesto, i upišete na netu. Jednostava i veselje.
Danas ima preko dva milijuna takvih kutijica, igra šest milijuna ljudi, a u Hrvatskoj se ovih dana očekuje jubilarni dvijetisućiti sakriveni Cache. Osim što razvija kombinatoriku, čita engleski, piše i lagano kopča strane svijeta, Rok je našao i škvadricu s kojom istražuje grad i okolicu, i uglavnom se sjajno zabavljamo. Pa ako vidite par kikića koji se zavlače pod klupice, penju po znakovima i drveću, tata makni one ljude s klupe, i veselo skaču s nekakvim kutijicama u ruci – to smo vam mi, Geocacheri!
Ponesite bateriju, kemijsku, neki štap, mobitel s aplikacijom i dobru volju, i krenite se igrati u prirodu, bacite oko na www.geocaching.com, i dajte juniorima priliku da budu istraživači/izviđači, jer sve je bolje od kompjuterskih igrica, barem dok vani nije kiša. Mi smo na 119 pronađenih komada, a ja sad idem isprintati kartu Maksimira jer je tamo riznica skrivenih kutijica, a sutra naš zajednički dan. Dole televizori i plejke, živio zrak i livade! Vidimo se u prirodi!
