Audrey Hepburn više je od glumačke dive. Na 93. godišnjicu rođenja ove slavne humanitarke prisjetili smo se manje i više poznatih činjenica iz njezina života koja i danas nadahnjuje brojne žene.
Audrey Hepburn širokoj je javnosti najpoznatija kao glumačka diva koja se proslavila filmovima "Praznik u Rimu", "Doručak kod Tiffanyja" i sličnim ulogama.
A iza uglađenog eksterijera holivudske zvijezde skrivala se posebna osoba koja je unatoč svojem aristokratskom porijeklu najviše brinula o dobrobiti drugih.
Audrey Hepburn rodila se 4. svibnja 1929. godine u švicarskom mjestu Tolochenazu u kulturološki miješanoj obitelji. Otac Joseph Victor Anthony Ruston bio joj je irski bankar, a majka Elle van Heemstra nizozemska barunica s korijenima u francuskoj i engleskoj aristokraciji.
Imala je i dva polubrata koje je njezina majka rodila u prvom braku s nizozemskim plemićem te je govorila čak pet svjetskih jezika.
Obitelj je tek naknadno dodala prezime Hepburn.
Roditelji su joj se razveli kad je imala samo šest godina, pa se s majkom preselila u Nizozemsku, gdje je isprva pohađala privatnu školu. No kada je započeo Drugi svjetski rat, cijela je zemlja opljačkana, a većina ljudi pala je u veliko siromaštvo.
Ljudi su gladovali i umirali od hladnoće, a teška vremena nisu zaobišla ni Audreyinu obitelj. Djevojčica je plesala balet te svojim nastupima skupljala novac za pokret otpora protiv nacista. Iako je bila vrlo talentirana, rekli su joj da je sa 170 centimetara previsoka za profesionalnu balerinu.
Nakon rata Audrey se s majkom preselila u London, gdje je radila kao model te je počela dobivati i manje glumačke uloge. Iako je bila poznata po svojoj gracioznoj ljepoti, o njoj je govorila s osebujnom dubinom.
Za privlačne usne – govori ljubazno. Za divne oči – gledaj ono najbolje u ljudima. Za dobru liniju – podijeli hranu s gladnima. Za lijepu kosu – dozvoli djeci da provlače prste kroz nju. Za pravilno držanje – hodaj s uvjerenjem da nikada nisi sam.
Praznik u Rimu
U Engleskoj je upoznala i bogatog engleskog industrijalista Jamesa Hansona, s kojim je bila zaručena gotovo godinu dana. Iako je već kupila vjenčanicu, otkazala je svadbu kad je shvatila da se zbog preopterećenosti poslom rijetko viđa sa svojim zaručnikom.
Vjenčanicu je pak poklonila jednom siromašnom talijanskom paru, koji je i danas čuva.
Prvu veću ulogu ostvarila je 1951. godine u filmu "The Secret People", u kojemu je tumačila balerinu, a dvije godine kasnije snimila je i "Praznik u Rimu" s Gregoryjem Peckom, koji ju je prometnuo u globalnu zvijezdu te joj donio Oscara za najbolju žensku ulogu.
Uslijedile su hvaljene uloge Holly Golightly u "Doručku kod Tiffanyja", Eliza Doolittle u "My Fair Lady" te nastupi u poznatim ostvarenjima kao što su "Ljubav poslijepodne", "Kako ukrasti milijun" te "Robin i Marian".
Audrey Hepburn ubrzo je postala miljenica publike, zvali su je Givenchyjevom muzom, a muški partneri s velikog platna o njoj su govorili samo u hvalospjevima.
Odlične kritike dobivala je na i nastupima na kazališnim daskama koje život znače, a za glumu u brodvejskoj predstavi "Ondine" dobila je i nagradu "Tony" te tako pokazala da se izvrsno snalazi i uživo pred publikom.
Turbulentni privatni život
Unatoč profesionalnom uspjehu, na privatnom planu nisu joj cvjetale ruže. Tijekom rada na predstavi Ondine zaljubila se u Mela Ferrera, kojemu je izrekla sudbonosno da 1954. godine te s kojim je šest godina kasnije dobila sina Seana.
Priča se kako je ovaj američki glumac i redatelj zapustio svoju karijeru zbog Audreyjine, ali da je postao iznimno ljubomoran na njezin uspjeh. Veza je pukla nakon 14 zajedničkih godina.
Na jednom krstarenju upoznala je talijanskog psihologa Andrea Dottija, za kojeg se udala 1969. godine i s kojim je dobila sina Lucu. Drugi brak trajao je trinaest godina. Nakon toga Audrey se zavjetovala da se više neće udavati, a do kraja života živjela je s partnerom Robertom Woldersom, inače nizozemskim televizijskim glumcem.
Unatoč svemu zadržala je pozitivan duh.
Humanitarka velikog srca
Audrey Hepburn glumom se bavila do kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća, nakon čega se u potpunosti posvetila humanitarnom radu.
Kao veleposlanica dobre volje za UNICEF putovala je svijetom i širila svijest o potrebama siromašne djece u Africi i južnoj Aziji, a za humanitarni je rad 1992. godine dobila Medalju slobode američkog predsjednika.
Davati drugima je poput življenja. Ako ne želiš više davati drugima, mislim da nemaš više razloga za što da živiš.
Iste godina počela je osjećati jak bol u trbuhu te joj je ubrzo dijagnosticiran rak želuca. Operirana je, no kako je odbila primiti kemoterapiju, preminula je 20. siječnja 1993. godine u svojem rodnom gradu Tolochenazu.
Moj život bio je mnogo više od bajke. Prolazila sam kroz mnoge teške trenutke, ali za svaki od njih bila sam nagrađena.