Dvoje starijih ljudi sjedi tik uz more, bez pompe, bez suvišnih rekvizita, kao da su sve što im treba ponijeli u sebi još od onih davnih ljeta kad je svijet bio jednostavniji.
Sklopiva stolica, rashladna kutija, termosica, plastične zdjele i ručnici – inventar koji je nekad bio obavezan kao i sunce iznad glave.
Sve je tu, raspoređeno precizno, ali bez nervoze, bez žurbe.
Kao da je svaki predmet na svom mjestu već godinama, kao da je svaki pokret unaprijed dogovoren u nekoj tihoj, nevidljivoj koreografiji zajedništva. Nema tu poza s Instagrama, nema filtera, nema lova na savršeni kadar. Ovdje se ne broje lajkovi, nego minute provedene zajedno, u tišini koja govori više od svake riječi.
Sjetio nas je taj prizor na sendviče zamotane u papir, domaći sok od bazge u termosici i rajčicu koja miriše na vrt i djetinjstvo.
Baš kao i na one spužve za plažu koje ostavljaju tragove na koži.
Ovakve slike bude toplinu, ne onu od sunca, nego onu iznutra, što podsjeća da je ljetovanje nekad bilo jednostavno, opušteno i – možda baš zato – ispunjeno.
Bez žurbe, bez filtera, s puno više stvarne povezanosti. Kao u pričama koje se ne pišu, nego žive, na obali, uz šum mora i miris djetinjstva, dok svijet negdje drugdje traži savršeni kadar, a ovdje je već sve savršeno, baš ovako kako jest.