Čekaj, nemaš auto? Ne voziš? Nemaš vozačku? Pa kako je to moguće?

To su bila pitanja koja sam redovito dobivala posljednjih desetak godina. Osjećala sam neopisiv sram jer, eto, nemam vozačku dozvolu, ne vozim, nemam svoj automobil. A ipak, odgađala sam to godinama i godinama...

Zašto sam se toliko bojala vožnje?

Nikada se nisam osjećala ugodno u autu. Kao maturantica, nisam se uopće zamarala polaganjem vozačkog jer sam u glavi ionako imala zacrtan fakultet pa sam mislila da je mnogo važnije usredotočiti se na prijamni ispit. Potom sam samu sebe uvjeravala da ću ja to riješiti jedno ljeto tijekom studija. Hm, da... Nisam.

Onda se dogodio život i uvijek je, barem u mojoj glavi, postojalo nešto važnije od skupe autoškole. Potom sam živjela u Zagrebu i mislila da mi auto ionako ne treba kad je tu javni prijevoz i taksi na svakom koraku... No i dalje nisam razmišljala o tome odakle mi taj strah.

Tako je bilo sve dok nisam krenula na psihoterapiju. Taj sam proces započela zbog nekih sasvim drugih razloga, no dakako da smo morali kopati po mom djetinjstvu. Poznato je koliko nas ta iskustva oblikuju. I eto – došli smo do razloga zbog kojeg sam se toliko bojala automobila.

Na svako moje "Ne mogu više!" instruktor mi je odgovorio s "Možeš!".

Jedno od mojih prvih sjećanja, kada sam imala 3-4 godine, vezano je za automobil. Miris alkohola i znoja u autu, moj otac koji se dere na mamu, napeto ozračje koje bi se moglo rezati nožem... Svaki odlazak s njim bilo kamo autom bio je ispunjen strahom i neizvjesnošću. I to je ostalo u meni sve do mojih tridesetih. 

I napravila sam taj korak...

Krajem prošle godine skupila sam hrabrost i upisala se u autoškolu. Dok sam slušala predavanja i učila o prometnim pravilima i propisima, i dalje mi je bilo nerealno da ću uskoro morati sjesti u auto. Čim bi mi došla ta misao, odmah sam je nastojala odagnati, početi razmišljati o bilo čemu drugome.

Položila sam propise i prvu pomoć, a onda je bilo vrijeme za ono čega sam se toliko pribojavala – sate vožnje.

Kada me instruktor vožnje pokupio i kada smo krenuli prema poligonu, mislila sam da će mi srce iskočiti iz grudi. Čitav taj prvi sat mi je u magli. Sjećam se samo da me pitao: Kako je moguće da nikada nisi vozila? Zar ti tata nije nikada pokazao?

U tom trenutku nije mogao ni zamisliti što je ta rečenica trigerirala u meni. Tek je mjesecima kasnije, nakon položenog ispita, saznao razloge mog straha i ispričao se.

Prvog odlaska s poligona na cestu sjećam se kao da je bio jučer. Instruktoru sam rekla da osjećam kao da ću doživjeti infarkt. To je bio trenutak koji sam odgađala gotovo pola svog života. Dakako da je bilo jako daleko od idealnog, no nisam mogla vjerovati da vozim.

Prvih tjedana nisam mogla ni spavati znajući da me idućeg dana u osam čeka vožnja. Trebalo mi je dvadesetak sati da se riješim svog straha. Točno se sjećam kada me jednog dana instruktor upitao: Zar ti nije danas bilo baš dobro? Zar nije lijepo voziti i uživati? I da, to je bilo prvi put da sam mogla reći da sam uistinu uživala u vožnji.

Tek sam se nakon tih dvadesetak sati mogla početi baviti tehničkim detaljima i racionalnije procjenjivati situaciju na cesti, paziti na ostale sudionike u prometu. Tek sam se tada prestala buditi s ogromnim grčem tih jutara kada bih imala sate vožnje.

No nije sve teklo glatko...

Bilo je dana kada bih sve odvozila gotovo savršeno, a drugih dana izgledalo je kao da sam prvi put na cesti. Bilo je tu i gašenja automobila usred prometa, trubljenja ostalih vozača, borbe s uzbrdicama, mojih rečenica da mi je dosta svega, da sve ovo nema smisla, da ionako nikada neću samostalno voziti, pa čak i suza.

Bilo je dana kada sam sve odvozila gotovo savršeno, kao i dana kada se činilo da sam po prvi put u životu u prometu.

No kada sam već došla tako daleko, znala sam da moram završiti. Instruktor mi je u tome bio velika podrška. Na svako moje "Ne mogu" odgovorio mi je: "Možeš!" Imao je puno strpljenja za sve moje promjene raspoloženja, za moje suze dan prije ispita i za moj enormni strah, iako i dalje nije znao zašto se toliko bojim. Nisam željela biti žrtva i govoriti mu o tome.

Druga sreća

Vožnju nisam položila iz prve. No barem sam riješila poligon, s kojim sam se itekako namučila. Šest tjedana kasnije dobila sam termin za drugi izlazak.

Tog jutra kao da se nebo srušilo na grad. Oluja je zahvatila čitav kraj, no samoj sebi govorila sam da će sve biti u redu, da će se sve posložiti baš onako kako treba i da ću danas uspješno položiti.

I tako je i bilo. U trenutku kada mi je ispitivač rekao da je ispit bio uspješan, nisam mogla vjerovati. Praktički nisam imala nikakvu reakciju jer nisam mogla vjerovati da se to dogodilo. Instruktor je bio izvan sebe od sreće. Ja nisam znala što bih sa sobom.

Tek sam nakon nekoliko dana postala svjesna toga što se dogodilo. I bila sam neopisivo ponosna na sebe.

Više nije bilo važno koliko mi je dodatnih sati trebalo, koliko je sve to bilo skupo, koliko sam živaca i vremena potrošila. Jedino što je bilo važno jest da sam prevladala svoj najveći strah u životu te da sam ponosna vlasnica vozačke dozvole.