Užurbanim korakom uz zveckanje ključeva prodavačica je krenula prema kiosku kad je vidjela da se stvorio red od nekoliko ljudi. Ušla je i podigla roletu te zadihano upitala mušteriju: „Izvolite?“. „Jel radite vi?“, upitao ju je oštro stariji čovjek. „Radimo, radimo, ali moramo i na wc gospodine“, odgovorila mu je. I dalje namršten, uzeo je cigarete i otišao bez riječi.
Prodavačica Marija, bivša kolegica iz mojih studentskih dana kad smo zajedno radile na kiosku, s osmijehom se okrenula drugoj mušteriji i nastavila posao. Isti onaj na kojem je provela posljednjih skoro 40 godina, od dana kada je, kako kaže „bio poštivan i vrijedan, a plaće solidne“.
Mlada se udala, rodila dva sina i život je tek počinjao – naizgled na dobrom putu. No, kao i mnogi, nije mogla ni zamisliti kakva će se povijest ispisati na ovim područjima. Uslijedio je rat i nakon njega propadanje firme. Njen brak nije izdržao pritiske koji su stigli sa svih strana, a stariji sin teško je obolio. Briga za djecu pala je gotovo u potpunosti na njena leđa te je ostala zakovana na istoj poziciji: stolcu na kotačiće u kiosku u kojem nema prostora ni okrenuti se.
Osjećala sam se kao sama na svijetu tih godina, samo moja djeca su mi davala snagu, pričala mi je jednom prilikom o svom životu. Da nije bilo njih, pošla bih lakšim putem, ali oni te nauče da se boriš. Ni ne znaš koliko toga možeš. Na poslu sam gledala kako napreduju polupismeni direktori i kako iskorištavaju mlade cure. Kad postaneš majka, drugačije gledaš na svijet: u svim mladima vidiš svoju djecu i pogađa te njihova bol. Borila sam se za prava nas radnica, nisam se dala zezati. Zbog toga sam bila na tapeti, ali nisu mi mogli ništa.
Bez njega, nemam nikoga. A ipak, želim da bude sretan i drago mi je što je uspješan, marljiv, dobar...
No, onda se dogodilo nešto što ju je potpuno slomilo. Baš kada je trebao početi doktorat, njen stariji sin podlegao je teškoj bolesti. Bila je to njena osobna strašna tragedija zbog koje nije mogla ići na posao i potražila je pomoć psihologa. Na kraju su moj životni lom okrenuli protiv mene. Činjenicu da idem psihologu i prolazim najteže dane života su iskoristili da me diskreditiraju kao luđakinju svaki put kada podignem glas protiv loših uvjeta na poslu. Sada sam korak do prijevremene mirovine, ali mislim da ću još raditi. Moram otplatiti kredit koji sam podigla za liječenje pokojnog sina, tj. za opremu, posebnu ishranu, svašta…
U tome joj pomaže mlađi sin. Uspio je naći dobar posao, ali pomalo ju je strah da ne ode u inozemstvo. Bez njega, nemam nikoga. A ipak, želim da bude sretan i drago mi je što je uspješan, marljiv, dobar... Trudila sam se da bude dobar i pošten, ali i borben. Kažu da je najljepša i najtužnija potvrda dobrog odgoja ta da te djeca na neki način više ne trebaju.
Zbog posla na kojem je često ostajala prekovremeno i zbog bolesti sina zbog koje su kod doktora provodili vrijeme koje druge majke i djeca provode u parkovima, osjećala se često ne samo iscrpljeno već i kao da propušta njihove najbolje godine.
Noću, kad bi zaspali, slomila bih se i plakala jer sam se osjećala kao najgora osoba na svijetu
Kad su bili djeca, najteže mi je padalo to što su s bivšim mužem provodili vikende i zabavljali se, a ja sam bila ta koja opominje da se napiše zadaća i da nema televizora. Njihov tata je bio taj s kojim se zabavljaju – iako on nije bio tu tijekom tjedna kada je trebalo kuhati ručak, prati veš i suđe, trčati kod doktora i na roditeljske sastanke... Noću, kad bi zaspali, slomila bih se i plakala jer sam se osjećala kao najgora osoba na svijetu. Bojala sam se da će me takvu pamtiti. Tako je to kad si majka – govorila mi je moja mama – ali jednog dana kada odrastu i shvate što znači odgovornost, tvoja djeca će znati tko je zaista bio tu za njih.
Možda najljepšu potvrdu toga dobila je u obliku knjige koju joj je sin poklonio za rođendan. Vjeruje kako djeca rade ono što vide od roditelja, a ne ono što im roditelji govore da trebaju.
U životu sam uvijek nastojala pronaći nešto dobro, sitnice koje ga čine ljepšim i razloge da budem sretna. To sam, radi sebe kad bih se osjećala usamljeno, pronašla u umjetnosti. Volim knjige, pjesme, filmove…
A nešto od toga sam prenijela i na svoje sinove. Mlađi mi je baš nedavno poklonio jednu predivnu zbirku poezije, u koju je napisao posvetu i izdvojio citat: Cijenim svaku sekundu svoga života, jer bi me posramile majčine suze.
I baš zbog prodavačice Marije i njene životne priče koju slučajno poznajem – premda ona tvrdi da u životu ne postoje slučajnosti – mene je posramio postupak čovjeka koji je tako otresito nastupio prema njoj, ne znajući kakvu tugu i borbu ona svakodnevno nosi u sebi. A samo je jedna od mnogih.
I baš zbog toga što smo svi djeca svojih majki, možemo osjetiti požrtvovnost i ljubav koje stoje iza riječi: Najviše me strah da me jednom neće biti onda kada mu budem trebala.
Drage mame, sretan vam Majčin dan!