Ovo će biti jedan malo drukčiji tekst o roditeljstvu iz moje tipkovnice. Naime, prije nego što sam postala mama male Ume, bila sam mama čak trima životinjama - jednoj maltezerici Toyi i dvojici mačaka, Ceciliju i Egidiju.
Znam da se neki zgražaju kada se ljudi nazivaju roditeljima životinjama; kod nas je to počelo kao zezancija i sad nakon godina šala na taj račun teško mi je reći da sam bila vlasnik kad ionako osjećam da je to bilo nešto puno više. No pustimo sad nazivlje sa strane. Danas vam želim ispričati priču o Toyi.
Toyu sam kupila prije nego što je bilo moderno udomljavati iz azila, ne zato što je bilo "ispod moje razine" udomiti životinju, nego isključivo zbog njezine prethodnice.
Naime, prije jedne Toye bila je jedna Nera, pekinezerica koja je izgrizla pola našeg susjedstva i zbog koje su se moje prijateljice bojale dolaziti k nama doma. Nera je imala samo 10 godina kada smo je morali uspavati i pune tri godine nismo mogli zamisliti da u naš stan dođe neki novi pas, a onda nam je polako počelo nedostajati tapkanje šapica i grandiozan doček koji smo uvijek dobili.
Moj je uvjet bio mirna i dobra pasmina koje se moje prijateljice neće bojati. Mamin uvjet bio je da se ne linja. Oboje sam prepoznala u maltezeru pa sam pomoću oglasnika našla neke uzgajivače (da ne kažem štancere, jer bojim se da su to bili, samo što ja nisam znala pametnije) i otišla po svoju Toyu.
Iz cijelog legla odabrali smo upravo nju jer je bila najdeblja, pa sam se nekako vodila mišlju da će biti najzdravija i zato što je za razliku od ostalih plašljivih štenaca počela lizati mojoj mami noge, navika koju nije izgubila do samoga kraja. Kad pogledam unazad, imala sam više sreće nego pameti; psi koji se nabave u takvim okolnostima obično završe s raznim boleštinama i ne dožive lijepe godine, ali to nije bio slučaj s mojom Toyom.
Imala sam 19 kada je došla u naš stan. Prvih nekoliko godina bila je s mamom, bratom i sa mnom i svoju ljubav distribuirala je proporcionalno; po noći je zaspala s jednim, potom se preselila kod drugog, a jutro dočekala s trećim. Nikoga nije htjela zakinuti. U krevetu nas je često znala iznenaditi poslasticom koju je ukrala sa stola, a ne jednom mi je popila mlijeko iz šalice. Najveća slabost bila joj je čokolada pa ako smo ostavili makar omot od čokolade u smeću, to bi smeće bilo razvaljeno kada bismo se mi vratili kući. U bezbrižnim štenećim danima izgrizla je dva para mojih japanki, punjač od mobitela i, na nevjericu bankovne službenice, moju karticu za bankomat.
Kada sam našla prvi ozbiljniji posao i odlučila otići u podstanarstvo došlo je i vrijeme za jednu od mojih prvih težih odluka. Ostaviti je kod kuće ili je uzeti sa sobom? Mama i brat su je obožavali i molili me da ju ostavim, ali nekako nisam mislila da je u redu da ostane mami na brizi kada sam ja bila inicijator toga da je uopće nabavimo, pa je Toya otišla sa mnom u prvi od naših podstanarskih stanova.
Vrlo ciljano našla sam stan dvije minute od posla koji je igrom slučaja imao i vrt i u početku sam pauze za ručak koristila kako bih je išla pustiti da obavi nuždu, ali uskoro se ispostavilo kako to nije potrebno jer je moj super šef rekao da nema ništa protiv da Toya dolazi sa mnom. Bio je to prvi Toyin posao i kasnije je u sve firme odlazila sa mnom. U svom radnom iskustvu od 11 godina promijenila je četiri tvrtke.
Prije nego što smo se skućile u finalnom stanu, promijenile smo ih tri, pa ni dandanas nisam sigurna da je Toya ikad zapravo naučila gdje točno živi jer je mrtva hladna znala prošišati našu zgradu mada smo u njoj sada već šest godina. Uslijedili su novi životni izazovi i promjene koje je sve dočekala mašući repom. Bila je gost na našem vjenčanju, išla je s nama na more, na putovanja izvan zemlje, otvorena srca dočekala je dva ulična mačka koja smo udomili i tretirala ih je kao svoje mlade.
Bilo je tu i ružnih trenutaka, iza nje je pet operacija i svaku od njih sam proplakala uvjerena da ću je izgubiti. Posljednja se odvila u veljači prošle godine i bila je ona najružnija - tumor mliječnih žlijezdi, a ona u 16. godini. Njezin fenomenalni veterinar operaciju je uspio obaviti u lokalnoj anesteziji i sedaciji i ponovno joj je kupio još malo života.
Ja sam ubrzo ostala trudna, Toya je bila u fantastičnom stanju i nisam mogla vjerovati da će dočekati i moju bebu te sam se neizmjerno veselila tome jer je djecu oduvijek obožavala. Od staračkih tegoba jedino smo primijetili da sve slabije čuje jer nas je i dalje znala "čekati" na balkonu kada smo već bili u stanu, ali kako je puno bolje i tvrđe spavala zbog toga, ta nam gluhoća nije bila neki faktor. I onda mi se u rujnu prošle godine srušio svijet.
Predvečer smo se odmarale na krevetu, ona je odlučila otići u dnevnu sobu kada je odjednom jako zacviljela. Kako je ispred vrata bio mačak, mislila sam da ju je malo prestrašio, pa se nisam naročito zabrinula, ali primijetila sam da se čudno ponaša jer je još dugo ostala stajati nasred dnevnog boravka i gledati lijevo-desno. Ujutro sam je našla na balkonu u mačjem krevetiću u kojem nikad nije spavala, pa sam odmah tog dana otišla veterinaru.
Prvotno nismo mislili da imamo razloga za brigu, bila je to samo još jedna upala očiju s kojima smo se nosili već godinama, trebala sam samo malo revnije čistiti i kapati i Toya će se vratiti na staro. No ubrzo je postalo jasno da je Toyi kakvu smo znali došao kraj. Bila je slijepa.
Neki se psi na sljepoću naviknu fenomenalno, ali uglavnom se radi o psima koji nemaju 16 godina i pored toga nisu još i gluhi, s ne baš naročitim njuhom. Što je vrijeme više prolazilo, Toya se sve više zabijala u namještaj, u mačke koje su je potom mlatnule po glavi, nije mogla naći svoje zdjelice ili ležaj, vani je znala provesti i po sat vremena, a da se ne popiški. Pustila sam da prođe neko vrijeme i nabavila joj "halo" ovratnik koji je trebao spriječiti da se ozlijedi, no na njega se nikad nije navikla. Budila sam se u suzama, plakala na poslu i plačući išla spavati tjednima u sedmom mjesecu trudnoće.
Svi moji snovi kako će se moje dijete igrati s mojim prekrasnim psom pali su u vodu; ne samo da Toya neće imati pojma da je beba uopće stigla u stan nego je tih nekoliko tjedana bila toliko depresivna da sam prvi put morala ozbiljno početi razmišljati o uspavljivanju. Moje dileme tada je razriješio moj muž, koji je rekao kako ona ne zna da je slijepa, kako samo misli da smo ugasili svjetlo i da smo glupi i kako je njezin život još uvijek lijep jer je sada sto posto vremena s nekim, spava s nama na krevetu, uživa u našim draganjima i da joj ništa drugo nije potrebno. To me primirilo, uspjeli smo naći neku novu rutinu i život se koliko-toliko vratio u normalu. A onda je došla beba.
Iako sam uvijek mislila da su me moje životinje barem djelomično pripremile na dijete sa svim buđenjima po noći, brigama, odlascima veterinaru i slično, to zasigurno nije bio slučaj. Bila sam apsolutno nespremna na ogromnu količinu straha i paranoje koja me pratila na našem nešto težem početku, kao i na to što će neispavanost učiniti mojim živcima, koji su ionako bili tanki. Bebin su san često prekidale mačje svađe, mjaukanje i žicanje hrane, Toyino lajanje kad joj se mačak previše približio, njezino zabijanje ili grebanje po ormarima za koje je mislila da su vrata, a dotad benigni problem tipičan za male pasmine – suženje dušnika zbog kojeg psi kašlju u svakodnevnim situacijama – pretvorio se u pravi kolaps dušnika i kronični glasan i nezaustavljiv kašalj nedugo nakon našeg izlaska iz rodilišta.
Sram me to reći naglas, ali bilo je dana kada sam je mrzila. Puno sam čitala o tome i dogodi se jedno razdoblje nakon poroda kada žene ne mogu podnijeti svoje životinje za koje bi nekad umrle i na koncu se to sve (hormonski) nivelira. Tek sad s odmakom shvatila sam da sam mrzila tog uljeza koji je došao na mjesto moje Toye.
Umjesto hrabrog veselog psića koji je širio ljubav i veselje ja sam imala plišanu igračku koju sam selila s mjesta na mjesto da se ne zabija u namještaj, koju sam hranila i vodila van i onda morala ograđivati da se ne ozlijedi ili ne preplaši, a jedini znakovi života koje je davala bili su lajanje kada se popišala u stanu ili kašljanje. 95 % vremena bila je s nama i u godini dana na prste jedne ruke mogu nabrojiti koliko je puta ostala sama ne duže od 10 minuta… a opet imam dojam da je konstantno bila usamljena. Jedino za što je živjela bile su nagradice koje je žicala i dobivala svakodnevno i moja blizina, koju joj nisam uvijek mogla pružiti.
Bez obzira na sve probleme, ponovno smo ušle u neku čudnu rutinu. Kada nije previše kašljala, spavala je na jastučiću u našoj sobi dok sam uspavljivala Umu. U svaku je šetnju išla s nama, bilo u kolicima, bilo u ruksaku na leđima. Kada fizički nije mogla biti s nama, uletavali su moji brat i mama. Često su me moji prijatelji znali pitati – dokle? Nisam znala odgovor. Duboko u sebi znala sam da ako je sad pustim dok se još uvijek veseli, dok još uvijek jede i pije i vrši nuždu, da više radim uslugu i olakšavam sebi nego njoj. I to me tjeralo dalje. Htjela sam bar još jedno zadnje ljeto, koliko god ono naporno i teško bilo.
Prvi put s malom bebom, daleko od obitelji koja ne može uskočiti, s mačkom koji je na početku ljeta dobio smrtno ozbiljnu dijagnozu i mužem koji je svako malo išao za Zagreb zbog svog obrta. Svaki odlazak na plažu, svaka šetnja, svaki dućan, tri puna mjeseca Toya je bila s nama 24 sata dnevno. Kortikosteroidi na koje smo odlazili u pravilu svaka dva tjedna i morski zrak njezino su kašljanje držali pod kontrolom. A onda smo se vratili u Zagreb.
Promjena okoline našeg je mačka opet dovela na rub smrti, pa sam po povratku svakodnevno bila s njim kod veterinara, a uspjeli smo se razboljeti i nas troje, pa je Toya nekoliko dana provela kod mojih. Brat mi je tu i tamo napomenuo da mu se čini kako jače kašlje, ali svaki put kad sam bila kod njih bila je dobro. Sve do jedne subote kada je kašalj ponovno počeo zaozbiljno. Taman smo se oporavili od prehlade, a mačka opet uspjeli sanirati, kada sam morala juriti na hitnu s njom da lakše prodiše noć. Ali kašljanje se nastavilo i te noći i sljedećeg dana. Pa daj sirup, pa daj Ventolin. Uključi difuzor, napravi saunu u kupaonici. Treba joj koji dan da se smiri, tješila sam se, ali kada ni tri dana poslije nije bilo dobro, otišla sam njezinu redovnom veterinaru. Ponovno je dobila steroid, prvi put u tako kratkom razmaku, i mislila sam da sada zasigurno mora biti bolje i povela je sa sobom kući. Ali nije bilo.
Cijelu noć gledala sam je kako se okreće, kašlje, davi, piški od muke, a najbolnije bilo je to što svaki put kad bi legla kašalj bi je opet napao i morala je ustati na svoje nesigurne noge. Ponovno sam otišla veterinaru i tražila da joj daju nešto jače. Ovoga puta bila sam svjesna da vjerojatno idemo prema kraju, htjela sam kupiti barem još jedan miran dan s njom prije nekih težih odluka, ali nisam ga dobila. Noć je ponovno bila katastrofa, ali sad vidim da je takva trebala biti. Jer ujutro sam samoj sebi rekla – ne možeš joj to više raditi. I ne možeš više biti sebična.
Dopodne smo otišli u moju firmu pozdraviti moje kolege i podići knjige koje su mi nabavili za Umu. Bez obzira na muževo protivljenje inzistirala sam da Toya ide s nama. Pitao me što ćemo tamo s njom kad će samo kašljati, ali iz nekog razloga bila je super, pozdravljala ljude s kojima je radila sedam godina i koji su joj davali puno više grickalica nego što bi smjeli. Popodne smo otišli u šetnju, prvo malo u kolicima, potom nas dvije same. S njom u krilu nazvala sam veterinara i jedva projecala to što sam trebala.
Doma je proždrla pileća jetrica i grickalice koje su joj davali moji koji su se došli pozdraviti s njom. Uspjela je, posljednji put, pronaći kupaonski tepih, jedini preostali u stanu, i popišati se po njemu, a umjesto da me to kao i obično iritira, ja sam prasnula u smijeh i nagradila je. Navečer smo došli k veterinaru. Pristojno se popiškila ispred ordinacije, a onda strpljivo i mirno, kakva je uvijek bila, u mom krilu čekala neku novu terapiju koju smo veterinar i ja očito za nju smislili. I onda je… zaspala.
Mislila sam da ću vrištati, bacati se po podu, onesvijestiti se, ali to nije bio slučaj. Bila sam mirna za nju jer je ona bila mirna za mene cijeli život. Za sve moje padove ispita, prekide, svađe, promjene stanova i ostale životne turbulencije ona je bila moja sigurna luka koja bi, koliko god ja bila loše volje, našla put do moga krila i lizala moje suze. Sada sam ja trebala biti njezina sigurna luka. I donijeti konačnu odluku, najveći čin ljubavi koju jedan vlasnik/roditelj može donijeti za svog ljubimca. Pustiti je.
Kada me ovih dana prijatelji pitaju kako sam, i samu sebe iznenađujem odgovorom da sam – dobro. Ja sam svoju Toyu otplakala i odbolovala još u rujnu prošle godine kada je oslijepjela. Ono što ja na svoje zdrave oči nisam vidjela jest da ona više nije bila pas. Držala sam je na životu da samu sebe uvjerim da je se ne "rješavam" zbog svoje komocije, a nisam mislila na njezinu. Pustila sam je da se pati predugo i nadam se da će mi to oprostiti.
Zauzvrat smo, ako ništa drugo, imale jedno posljednje ljeto, beskrajno puno šetnji, druženje s našom djevojčicom koja je vrištala od sreće kad ju je ona polizala ili zalajala i ponešto slika i videa koje ću jednoga dana rado pokazivati Umi. A kada me pita tko je to, s ponosom ću reći: To je Toya.
Voljela je čokoladu, ležanje na suncu, snijeg i svoju obitelj. Mrzila je kišu, usisavač i Cecilija.
I bila je najbolji, najmiliji, najsretniji i najljepši pas koji je ikad postojao.